Uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj pred vratima je. Analize i rasprave o prednostima i nedostacima ove monetarne tranzicije, iako ne u cijelosti iscrpljene, polako odlaze u drugi plan.

Istovremeno se stručni i javni fokus prebacio na operativno-tehničke aspekte provedbe konverzije te pitanje zaokruživanja cijena i inflacijskog doprinosa konverzije koji je dodatno aktualizirala i osnažila trenutačna globalna realnost snažnog rasta cijena i posljedičnog pada standarda. Međutim, ona ujedno ovaj mogući efekt relativizira i marginalizira u kontekstu već poodmakle inflacijske dinamike.

Najjasnija i najistaknutija korist uvođenja eura svakako je eliminacija valutnog rizika kojem su domaće gospodarstvo i svi njegovi sektori izloženi, direktno ili indirektno.

Upravo su subjekti sektora financijskih usluga, što obuhvaća društva za osiguranje, mirovinske i investicijske fondove i društva koja njima upravljaju, investicijska društva, leasing i faktoring društva kao i infrastrukturu domaćeg tržišta kapitala, istaknuli to kao najveću prednost uvođenja eura u anketi koju je provela Hanfa početkom 2022. godine.

Pristranost u odnosu na domaća ulaganja

Tečajna volatilnost ističe se kao jedan od ključnih čimbenika relativno visoke usmjerenosti institucionalnih investitora prema domaćim ulaganjima u velikoj većini zemalja EU-a – tzv. domaće pristranosti (no naravno, ne smiju se zanemariti ni bihevioralni čimbenici).

I domaći institucionalni investitori, među kojima su veličinom najvažniji obvezni mirovinski fondovi, također su značajno fokusirani na domaće tržište. Dvije trećine imovine obveznih mirovinskih fondova na kraju lipnja 2022. bilo je uloženo u kunske investicije, odnosno mirovinski su fondovi iskoristili tek trećinu diversifikacijskih mogućnosti u odnosu na one koje bi bila “idealne” uzevši u obzir relativnu veličinu domaćeg tržišta kapitala u odnosu na svjetsko tržište.

Kada je riječ o obveznim mirovinskim fondovima, dominantna usmjerenost na domaća, odnosno kunska ulaganja proizašla je dijelom i iz regulatornih odredbi u vezi s valutnim rizikom. Prema njima najveća dozvoljena razlika između imovine i obveza mirovinskih fondova izraženih u stranoj valuti i nezaštićenih od valutnog rizika – neto otvorena valutna pozicija – može iznositi od 10 posto neto imovine u najkonzervativnijoj C kategoriji do 40 posto neto imovine u B, odnosno 60 posto neto imovine u riziku najsklonijoj A kategoriji obveznih mirovinskih fondova.

Na kraju lipnja neto otvorena devizna pozicija svih obveznih mirovinskih fondova iznosila je 33 posto neto imovine, pri čemu se tek 13 posto neto imovine odnosilo na neeurska devizna ulaganja.

Relaksiranje valutnog ograničenja

Uvođenje eura stoga će, osim same eliminacije tečajnih troškova vezanih uz euro, osloboditi prostor za potencijalnu promjenu valutne strukture ulaganja mirovinskih fondova.

Mirovinski fondovi moći će tako s aspekta valutnog rizika više, odnosno “neograničeno” ulagati u eursku imovinu, s obzirom na to da će euro sada biti domaća valuta, pa takva ulaganja neće potpadati pod prethodno spomenuta valutna ograničenja, što i sami fondovi, odnosno njihovi upravljači ističu kao priliku za “optimizaciju poslovnih procesa”.

No uvođenje eura povećat će i pojeftiniti mogućnosti ulaganja i u imovinu denominiranu u drugim valutama, s obzirom na to da će se mirovinskim fondovima ujedno osloboditi dodatni prostor u okviru postojećeg regulatornog ograničenja valutne izloženosti. Naime, kada bi se euro uveo krajem lipnja 2022. i tako postao domaćom valutom, oslobodilo bi se 25,9 milijardi kuna za moguće realociranje u devizna ulaganja.

Mirovinski fondovi su tijekom posljednjih godina u okviru dozvoljenih regulatornih ograničenja povećavali svoju izloženost prema (dioničkim) ulaganjima u stranoj valuti, između ostalog i kako bi ostvarili više povrate u okruženju relativno niskih kamatnih stopa. Valutna relaksacija koja dolazi s uvođenjem eura mogla bi stoga ove trendove financijske integracije dodatno potencirati.

Prilike za potencijalno veće prinose

Sa značajnim akumuliranim sredstvima (129,9 milijardi kuna na kraju lipnja 2022.) i postojećim regulatornim investicijskim mogućnostima, obvezni mirovinski fondovi u određenom su smislu prerasli domaće (dioničko) tržište. Stoga širenje investicijskih mogućnosti nudi, barem teorijski, diversifikacijske prednosti u vidu potencijalno većih prinosa za istu razinu preuzetog rizika.

Posljedično, ako bi upravljači mirovinskih fondova u većoj mjeri nego dosad usmjerili ulaganja na inozemna tržišta i značajnije ih diversificirali, posebno u odnosu na ostale mirovinske fondove tj. konkurenciju, tržišna (trenutačno razmjerno inertna) utakmica među fondovima pojedine kategorije, odnosno njihovim upravljačima mogla bi se intenzivirati.

U konačnici bi to osiguranicima kao članovima moglo ponuditi još jedan signal i motiv za odabir/promjenu fonda, koliko god još uvijek rijetki bili oni osiguranici koji aktivno upravljaju svojom mirovinskom štednjom (ovisno o pojedinom mjesecu, svega 3-4 % novih članova aktivno odabire mirovinski fond).

Naravno, veća usmjerenost na inozemna eurska i neeurska tržišta ne dolazi bez određenih rizika, poglavito veće izloženosti specifičnom tržišnom riziku s inozemnih burzi. Isto tako, uvođenjem zajedničke valute uglavnom se povećava stupanj korelacije realnih i financijskih ciklusa, čime dugoročno može doći i do smanjenja diversifikacijskog učinka valutne relaksacije. To je posebno naglašeno u slučaju sistemskih poremećaja poput nedavne pandemije i recentne inflacije koje gotovo bez iznimke u određenoj mjeri pogađaju sve segmente financijskih tržišta na globalnoj razini.

U svakom slučaju, uvođenje eura otvorit će, i bez izmjene regulatornog okvira, nove investicijske mogućnosti domaćim mirovinskim fondovima, kao i priliku za dinamiziranje i restrukturiranje ulaganja, a u konačnici i za ostvarivanje konkurentnijih prinosa za svoje članove, posebno u trenutačnim okolnostima snažnih inflatornih pritisaka i neizvjesnosti.

No to nedvojbeno mijenja prevladavajuće poimanje obveznih mirovinskih fondova kao institucionalnih investitora u funkciji razvoja nacionalnog tržišta kapitala i ekonomije, stavljajući u fokus njihovu investicijsku funkciju, odnosno usmjerenost prema maksimiziranju povrata za svoje članove uz imperativ očuvanja vrijednosti doprinosima akumuliranih sredstava.

U kojoj mjeri će najavljene izmjene i proširenja zakonskih mogućnosti ulaganja mirovinskih fondova u alternativne investicije zadržati njihov ulagački fokus lokalno, ostaje za vidjeti. U tom smislu i sami osiguranici kao članovi fondova mogu aktivnijim izborom i upravljanjem mirovinskom štednjom posredno utjecati na “optimizaciju poslovnih procesa”.