Naslušao se kritika ministar financija Marko Primorac na model dodatnog poreza. Od poslovne zajednice koju će dohvatiti namet pa do poreznika i teoretičara. Čak i oni koji s obzirom na energetsku krizu i visoku inflaciju imaju sluha za jednokratno dodatno oporezivanje ekstra profita prema Uredbi Vijeća EU, kojom je definiran (i) solidarni doprinos usmjeren na energetski sektor, kritični su prema načinu na koji je Vlada proširila ekstra porezne škare i na druge industrije.

Uz prihodni prag (više od 300 milijuna kuna) kao polazni kriterij, sporno im je i referentno 4-godišnje razdoblje u odnosu na koje se utvrđuje 20-postotni “višak” dobiti 2022. Jer, ono uključuje i pandemijsku 2020. koja je za mnoge bila – uljez. Koliko god ministar naglašava načelo (pravedne) podjele tereta krize i solidarni karakter poreza, tu optiku budućim obveznicima poreza ne uspijeva nametnuti. Usto što se de facto uvodi retroaktivno, njime se, kažu, u mnogim slučajevima zapravo kažnjava uspješnost i/li investiranje.

Solidarni doprinos

Da cijeli koncept ne stoji najbolje s dosljednošću u odnosu na deklarirane ciljeve sugerira primjer vjetroelektrana. Solidarni doprinos prema Uredbi Vijeća EU zahvaća poduzetnike koji obavljaju djelatnosti u sektorima sirove nafte, prirodnog plina, ugljena i rafinerija (koji od te djelatnosti ostvaruju minimalno 75% prihoda), a ne i obnovljive izvore energije, odnosno niskotroškovne proizvođače električne energije. No, više-manje mimoići će ih i Vladin dodatni porez na dobit iako je ovu godinu obilježio i golem rast tržišnih cijena električne energije, zbog čega je više tvrtki u okviru kojih rade neke veće vjetroelektrane “u hodu” raskinulo ugovore s HROTE-om, tj. izašlo iz sustava poticaja.

Tako je broj povlaštenih proizvođača koji s HROTE-om imaju sklopljene ugovore o otkupu električne energije krajem rujna sveden na 16, i to s postrojenjima instalirane snage 516 megavata, dok su krajem 2021. u sustavu poticaja bila 24 proizvođača snage 704,7 megavata. Dakle, na tržište se u tom razdoblju otisnula trećina proizvođača na koju otpada nešto više od četvrtine instalirane snage vjetroelektrana koje su prethodno imale ugovor o otkupu s HROTE-om. Među njima su, primjerice, VE Vrataruša tvrtke Selan (njemačkoga osnivača), dva projekta (ST1 i ST2) Oštre stine Iljka Ćurića, Pometeno brdo tvrtke Končar OI, kao i vjetroelektrane u okviru četiri projektna društva koja su danas pod okriljem Professio Energije (100-postotni udjeli u RPG Danilo i VE Rudine te 50-postoni u Velikoj Popini i EKO d.o.o.).

Projekti vjetroelektrana gotovo u pravilu realiziraju se preko društava posebne namjene (SPV-a) kao nositelja projekta. Sve u svemu, ni jedna od spomenutih tvrtki prihodima ne prelazi prag utvrđen za dodatni porez na dobit. Izgledno je da će tu granicu i ove godine prijeći samo C.E.M.P., tvrtka koja stoji iza investicija u tri vjetroparka Krš Pađene ukupne instalirane snage od 142 megavata. Ona je lani ostvarila 344 milijuna kuna prihoda (nasuprot 231 godinu prije) uz iskazanih gotovo 98 milijuna kuna dobiti. No, ti su vjetroparkovi ostali u sustavu poticaja pa tek ostaje vidjeti hoće li po završnom obračunu nadmašiti četverogodišnji prosjek dobiti za više od 20%.

Inače, izuzmu li se hidroelektrane u sustavu državnoga HEP-a (koji će zbog uloge u Vladinu paketu mjera ove godine biti u gubitku), upravo vjetroelektrane nose najviše domaće proizvodnje električne energije iz OIE. Glavnina ih je bila u sustavu poticaja kroz zajamčene cijene (feed-in tarifni model) koje su niz godina bile daleko iznad tržišnih, s tim da je prije dvije godine model tržišta električne energije revidiran uvođenjem premijskog modela. U svakom slučaju, iz te tržišne niše ne treba baš računati na neki doprinos proračunu od jednokratnog ekstra poreza na dobit. Prema Vladinim simulacijama na kojima počiva prijedlog zakona, od njega se očekuje ubrati nešto više od dvije milijarde kuna, a ta mreža trebala bi zahvatiti nešto više od 200 tvrtki.

Javno savjetovanje o prijedlogu zakona otvoreno je još tjedan dana, a prije upućivanja u hitni postupak izglasavanja bit će još razmjena argumenata s interesnim grupacijama.

Značajnijim uzmacima u odnosu na predloženo malo se tko nada. No, oni koji se prepoznaju u predloženim kriterijima, a donedavno nisu računali na novi namet, već “kemijaju” kako te porezne škare izbjeći (ako su granični) ili barem smanjiti dodatni porezni ugriz. Zbog svega se među poslovnjacima spekulira da bi i proračunski učinak na kraju mogao biti manji od planiranog.

Što mogu banke?

Neki će “kandidati” za taj namet nastojati smanjiti prihode tako što će potkraj godine malo podešavati neka fakturiranja. Mnogi bi mogli posegnuti za povećanjem rashodne strane kroz ubrzanu amortizaciju. Jedan od kanala za iskazivanje manje dobiti je i povećanje neoporezivih isplata, to prije što su mnogi poslodavci ionako pod pritiscima za dizanje plaća/primanja zaposlenih. Tamo gdje se koriste vlasnički krediti ili najmovi moguća su revidiranja ugovora u smjeru poskupljenja tj. većih kamata ili najamnina. Banke, primjerice, mogu preispitati (konzervativnije) izdvajanje rezervacija i politiku otpisa, a prostora za knjigovodstvenu kreativnost ima i u obvezničkom portfelju.

Ostvare li se Vladine računice o proračunskom efektu dodatnog poreza na dobit, iduće godine rast ukupnih prihoda državnog proračuna bio bi veći od 10%, dok je prema aktualnom prijedlogu, dijelom zbog znatno više očekivanog novca u EU a dijelom zbog i dalje povišene inflacije planiran rast od 9%. U Vladi su za potrebe financiranja mjera za ublažavanje troškovnih udara odlučili ići i korak dalje od Uredbe EU i oporezivanja ekstra dobiti (samo) energetskog sektora. Ali uz učinak znatnog usporavanja gospodarstva, upitno je da li je 2023. godina za sužavanje deficita s 2,6% po aktualnom prijedlogu na oko 2,2%. Pogotovo kad to treba “odraditi” prihodna strana.