Fizička infrastruktura ima ključnu ulogu u podupiranju oporavka nakon pandemije i postavljanju dugoročnijih temelja za zeleni, otporni i uključivi razvoj. Sve više dokaza naglašava njen doprinos širokom rasponu pokazatelja razvoja, uključujući zapošljavanje, produktivnost, prihode, nejednakost, trgovinu i formiranje ljudskog kapitala.

Ipak, u većem dijelu zemalja u razvoju infrastruktura je i dalje žalosno neprimjerena. Oko milijardu ljudi živi više od milje dalje od ceste koja se može koristiti cijele godine, 760 milijuna nema pristup električnoj energiji kod kuće, a 450 milijuna živi izvan dometa širokopojasnog signala. Čak i tamo gdje su te usluge dostupne, često su neredovite i nepristupačne. Prekidi uzrokovani nepouzdanom infrastrukturom koštaju pojedince i tvrtke stotine milijardi dolara godišnje, a najsiromašnije i najosjetljivije zemlje svijeta imaju najskuplje usluge širokopojasnog pristupa internetu, isporuke električne energije i transporta.

Čak i prije pandemije bolesti Covid-19 ulaganja u infrastrukturu bila su znatno ispod razina potrebnih za postizanje globalnih razvojnih ciljeva. A od pandemije potrošnja je dodatno smanjena. Iako su mnoga razvijena gospodarstva uvela pakete poticaja za potporu gospodarskom oporavku – često s infrastrukturnim komponentama – najsiromašnijim državama svijeta nedostaje fiskalni prostor za takve mjere. U posljednjem izvješću skupine G7 istaknuto je to pitanje jer su čelnici pozvali na pojačane napore za financiranje razvoja infrastrukture u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Kako bi se maksimalno povećao doprinos infrastrukture globalnom gospodarskom oporavku i podržao zeleni, otporni i uključivi rast, dodatna ulaganja moraju se usmjeriti u učinkovite programe. Ističu se četiri imperativa.

Kraj elektrana na ugljen

Za početak, postizanje globalnih klimatskih ciljeva iziskuje val ulaganja u zelenu infrastrukturu bez presedana. Energetski i transportni sustavi zajedno čine oko dvije trećine globalnih emisija ugljičnog dioksida, a na zemlje s niskim i srednjim dohotkom otpadat će velik dio predviđenog povećanja emisija u narednim godinama. Ulaganja u električnu energiju iz obnovljivih izvora, energetsku učinkovitost, infrastrukturu za punjenje električnih vozila, klimatski neutralne sustave gradskog prijevoza i nove lance opskrbe zelenim vodikom troškovno su učinkovite opcije kojima se istodobno smanjuju emisije CO2 i otvaraju radna mjesta. Paralelno s takvim novim ulaganjima u zelenu infrastrukturu bit će potreban dodatni kapital za potporu ubrzanom umirovljenju elektrana na ugljen.

Drugo, novi projekti moraju biti osmišljeni za promicanje gospodarske i socijalne otpornosti na ekstremne vremenske uvjete i druge vanjske šokove. Klimatske promjene već nanose ozbiljnu štetu postojećoj infrastrukturi. Primjerice, u siječnju je tropska oluja Ana uništila oko polovice oskudnog kapaciteta u Malaviju za proizvodnju energije. Sljedećeg mjeseca vulkanska erupcija i tsunami isključili su podmorski internetski kabel u Tongi.

Takva izravna infrastrukturna šteta već se procjenjuje na oko 18 milijardi dolara godišnje. Povećanje otpornosti infrastrukture dodalo bi samo nekoliko postotnih bodova postojećim potrebama za ulaganjima, ali očekivane koristi premašuju troškove za faktor od četiri prema jedan.

Unatoč iskustvu Tonge, digitalna infrastruktura ključna je za povećanje otpornosti cijelih društava na krizu. Tijekom pandemije broj korisnika interneta na globalnoj razini skočio je za 800 milijuna, a podatkovni promet u gospodarstvima u nastajanju povećao se za 25-50% uslijed premještanja sve većeg broja djelatnosti na internet.

Treći imperativ je ulaganje u održivu infrastrukturu koja promiče socijalnu uključenost i bavi se različitim dimenzijama nejednakosti. Unatoč porastu digitalne povezanosti tijekom pandemije, od 2021. godine 2,9 milijardi ljudi ostaje izvan mreže, uključujući više od 50% stanovništva u zemljama s niskim i srednjim dohotkom i čak 81% u najnerazvijenijim zemljama. I dalje postoje znatne razlike između urbanih i ruralnih područja te između muškaraca i žena u nekim dijelovima svijeta.

Ulaganje u ruralne ceste

Taj digitalni jaz doveo je do ozbiljnih nejednakosti u razvojnim ishodima. Prema UNICEF-u, nedostatak pristupa relevantnim tehnologijama spriječio je sudjelovanje najmanje 463 milijuna ili 31% školaraca širom svijeta u digitalnom učenju i emitiranju učenja na daljinu tijekom pandemije. Programi učenja na daljinu koji se temelje na internetu doprli su samo do 6% djece u Subsaharskoj Africi.

Naposljetku, ukupni učinak fizičke infrastrukture na razvoj ovisi o tome kako se ulaganja međusobno koordiniraju i nadopunjuju mjerama potporne politike. Diljem Afrike regionalni prometni koridori ključni su za intrakontinentalnu trgovinu. Primjerice, nadogradnja koridora od Lagosa do Abidjana mogla bi donijeti znatne gospodarske koristi zemljama duž zapadnoafričke obale. No, vozač kamiona koji danas putuje može očekivati da će provesti 160 sati na graničnim prijelazima. Koristi od nadogradnje ceste mogle bi se udvostručiti ako se pojednostave i granične formalnosti.

Različite vrste infrastrukture mogu povećati prednosti drugih. U najkrhkijim regijama ruralne Afrike ulaganja u ruralne ceste ubrzala su kretanje radnika iz naturalne poljoprivrede u poslove s višim plaćama u proizvodnji i uslugama. Međutim, gospodarski utjecaj cesta može biti nekoliko puta veći u zajednicama u kojima je dostupna i električna energija.

Infrastruktura bi značajno doprinijela oporavku nakon pandemije, kao i dugoročnijem zelenom, otpornom i uključivom razvoju, posebno u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, gdje je potreba za ulaganjima posebno hitna. Udovoljavanje toj potrebi bit će zastrašujući izazov, ali i izazov koji se može pretvoriti u priliku za sve.

© Project Syndicate, 2022.