Nedavno mi je kolegica s vrata ureda rekla kako sam romantična u pogledu ESG-a. Razmišljajući o njezinim riječima, prisjetila sam se vremena kada je bilo društveno prihvatljivo omote od žvakaćih guma bacati pored ceste. S vremenom je bacanje papirića na pod postalo nepristojno, pa društveno neprihvatljivo. Trajalo je to nekoliko godina, usudila bih se reći i desetljeća, ali novo ponašanje postalo je standard.

S obzirom na to da podizanje svijesti o smeću pored ceste nije dovoljno za mitigaciju negativnog utjecaja čovječanstva na prirodu i društvo, počele su se razmatrati ozbiljnije inicijative. Tako su danas na globalnoj razini “ESG” (engl. environmental, social, governance – okolišno, socijalno, upravljačko), “zeleno” i “greenwashing” (manipulativni zeleni marketing) buzz riječi koje se često čuju u financijskoj industriji.

Europski planovi

U 2015. godini postignut je Pariški sporazum, koji je stupio na snagu godinu dana poslije, kada se najmanje 55 zemalja odgovornih za najmanje 55 posto globalnih emisija stakleničkih plinova obvezalo na dugoročni cilj zadržavanja porasta prosječne svjetske temperature na razini znatno manjoj od 2 °C u usporedbi s predindustrijskim razinama te ulaganja napora da se taj porast ograniči na 1,5 °C. Sporazum su ratificirale sve zemlje Europske unije.

U 2019. godini Europska komisija predstavila je Europski zeleni plan, sastavni dio strategije za provedbu programa Ujedinjenih naroda do 2030. i ciljeva održivog razvoja, pomoću kojeg se Europska unija planira pretvoriti u moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo te zajamčiti da do 2050. nema neto emisija stakleničkih plinova (klimatska neutralnost) i gospodarski rast ne bude ovisan o uporabi resursa, a da pritom nijedna osoba ili regija ne budu zanemarene.

Postizanje ciljeva Europskog zelenog plana zahtijeva znatna ulaganja javnog i privatnog sektora. Tako je Europska komisija početkom 2020. predstavila investicijski stup Europskog zelenog plana – Plan ulaganja za održivu Europu, kako bi se mobiliziralo najmanje bilijun eura održivih ulaganja unutar sljedećeg desetljeća kroz javna i privatna ulaganja potrebna za prelazak na klimatski neutralnu, zelenu i međunarodno konkurentu ekonomiju.

Iako se privatni interes za održiva ulaganja s vremenom povećavao, ostala je potreba za jasnim, dosljednim i čvrstim okvirom za održivo financiranje. Europska komisija još je 2018. donijela akcijski plan za financiranje održivog rasta, kojim se definira taj okvir kroz uspostavljanje triju njegovih sastavnica: sustava klasifikacije ili “taksonomije” održivih djelatnosti, okvira za objavljivanje za nefinancijska i financijska društva i instrumenata za ulaganje (uključujući referentne vrijednosti, standarde i oznake), a sve s ciljem usmjeravanja privatnih financijskih tokova u odgovarajuće gospodarske djelatnosti.

U srpnju 2021. objavljena je nova Strategija za održivo financiranje, u kojoj su utvrđena glavna područja kojima su potrebne dodatne mjere kako bi financijski sustav u potpunosti podržavao prelazak gospodarstva na održivost.

Uredbom o taksonomiji definira se sustav klasifikacije ekonomskih aktivnosti kojim se nefinancijskim i financijskim društvima omogućava zajednička definicija održivosti i time pruža zaštita od greenwashinga. Taksonomija definira (okolišno) održive ekonomske aktivnosti. Okvirom obveznog objavljivanja za nefinancijska i financijska društva ulagateljima se osigurava donošenje utemeljenih odluka o održivim ulaganjima.

Skupom instrumenata za ulaganje (uključujući referentne vrijednosti, standarde i oznake) tržišnim sudionicima olakšava se usklađivanje strategija ulaganja s klimatskim i okolišnim ciljevima Europske unije te im se pruža veća transparentnost.

Obveze i pravila

Kako bi se ulagatelje zaštitilo od greenwashinga, koji može dovesti do gubitka povjerenja u održive financijske proizvode i financijski sustav, te kako bi im se omogućilo donošenje utemeljenih investicijskih odluka u pogledu održivosti i u konačnici podržala tranzicija financijskog sustava prema održivijem gospodarstvu, donesena je Uredba o objavama povezanim s održivosti u sektoru financijskih usluga (SFDR).

Obveze iz SFDR-a odnose se na tržišne sudionike (društva za upravljanje investicijskim fondovima, društva za osiguranje, kreditne institucije i investicijska društva kada pružaju uslugu upravljanja portfeljem…) i financijske proizvode koje oni nude (individualni portfelji, UCITS fondovi, alternativni investicijski fondovi…).

Određeni dijelovi primjenjuju se i na financijske savjetnike. Uključivanjem tržišnih sudionika, uz financijske proizvode, u obveze transparentnosti postiže se dodatan angažman višeg menadžmenta u integriranju koncepta održivosti u poslovne procese društva.

Obveze transparentnosti tržišnih sudionika obuhvaćaju objavljivanje informacija o uključivanju rizika održivosti u proces donošenja investicijskih odluka i uzimanju u obzir štetnih učinaka njihovih investicijskih odluka na održivost. SFDR (zajedno s drugim regulatornim aktima iz okvira obveznog objavljivanja) proširuje koncept materijalnosti: u obzir se ne uzima samo utjecaj rizika održivosti na kompaniju (financijski rizik), nego i utjecaj kompanije na faktore održivosti. Okolišna i socijalna materijalnost zajedno s financijskom čine tzv. “dvostruku materijalnost”.

Pravila transparentnosti primjenjuju se neovisno o tome primjenjuju li tržišni sudionici u svom poslovanju koncept održivosti ili ne. Ako ga primjenjuju, trebaju opisati načine na koje to čine te periodički o tome izvještavati. Ako ga ne primjenjuju, trebaju obrazložiti razloge zbog kojih to ne čine, uz izjavu planiraju li ga, i u kojem roku, početi primjenjivati.

Uzimajući u obzir činjenicu da su na tržištu dostupni proizvodi s različitim stupnjevima ambicioznosti, financijski proizvodi (uz tzv. mainstream proizvode, koji ne primjenjuju koncept održivosti) dijele se na proizvode koji promoviraju okolišne i/ili socijalne karakteristike i one kojima je investicijski cilj ulagati u održiva ulaganja.

Posljedično, tržišni sudionici za navedene proizvode trebaju objaviti informacije o tome kako se ostvaruju obilježja financijskih proizvoda u pogledu održivosti, odnosno objasniti na koji je način postignut cilj održivosti.

Tržišni sudionici trebaju prikupiti podatke i izvještavati o podacima koji nisu uvijek lako dostupni s obzirom na to da kvaliteta izvještavanja od strane kompanija nije dostigla zadovoljavajuću razinu.

Međutim, oni mogu podatke prikupiti direktno od kompanija, potičući ih pritom da izvještavanje počnu primjenjivati što prije. Također, tržišni sudionici na raspolaganju imaju i svoj vlasnički utjecaj (tzv. politika aktivnog vlasništva). Na navedeni se način dodatno, kroz pristup izvorima financiranja, potiče kompanije na prelazak na održivo poslovanje.

Domaći investicijski fondovi počinju prepoznavati važnost održivosti, kao i potencijalne prilike koje održivo financiranje nudi. Trenutno je odobreno šest napajajućih UCITS fondova koji promoviraju okolišne i/ili socijalne karakteristike ili im je investicijski cilj ulagati u održiva ulaganja (napajajući fondovi najmanje 85 posto svoje imovine ulažu u glavne fondove), a čija je neto imovina na zadnji dan srpnja iznosila nešto manje od 450 milijuna kuna.

Na putu k tome da održivo financiranje postane standard, u nadolazećem razdoblju možemo očekivati i izdavanje odobrenja za prve domaće “samostalne” UCITS fondove koji će promovirati okolišne i socijalne karakteristike.