Dobrovoljna mirovinska štednja, unatoč osjetnom rastu broja članova mirovinskih fondova u 3. stupu posljednjih nekoliko godina, i dalje je u Hrvatskoj relativno neprepoznata među građanima. Međutim, to nije samo hrvatska specifičnost, već je situacija slična i u državama srednje i istočne Europe.

Prema posljednjim statističkim podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) za ožujak, u otvorenim dobrovoljnim mirovinskim fondovima za mirovinu štedi 378.250 građana. To je za 5,8 posto više nego godinu ranije.

Stabilan rast

Inače, može se reći kako posljednjih nekoliko godina broj članova stabilno raste. Primjerice, u odnosu na stanje prije 10 godina, danas otvoreni dobrovoljni mirovinski fondovi imaju gotovo dvostruko više članova. U istom tom razdoblju višestruko je uvećana i imovina “dobrovoljaca”. Dok su krajem 2010. upravljali sa 1,5 milijardi kuna, danas njihova imovina vrijedi 907 milijuna eura, odnosno gotovo pet puta više.

Članovima osam otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova valja pribrojiti i one u zatvorenim dobrovoljnim mirovinskim fondovima koje većinom osnivaju kompanije, a rjeđe sindikati ili strukovne organizacije. Međutim, iz toga razloga njihov broj daleko slabije raste. Posljednji podaci za ožujak ove godine kazuju da je u 21 zatvorenom mirovinskom fondu za mirovinu štedjelo 47.663 članova. U odnosu na godinu ranije, broj članova povećao se za njih 1641.

Podsjetimo, u tzv. trostupni model krenulo se 2002. po tadašnjem modelu Svjetske banke kada se uvidjelo da demografski trendovi nisu povoljni te da omjer zaposlenika i umirovljenika nije dugoročno održiv. Hrvatska u tome nije bila usamljen slučaj – više ili manje slični modeli privatne mirovinske štednje uvedeni su u prvih 15 godina tranzicije na tržišno gospodarstvo i u Češkoj (1994.), Slovačkoj (1996.), Poljskoj (1999.), Bugarskoj (2002.) te Rumunjskoj (2007.).

Osnovna intencija dobrovoljne mirovinske štednje jest da se u i u mirovini pokuša zadržati standard potrošnje koji može biti smanjen zbog nižih primanja u odnosu na plaću. Iz tog razloga dobrovoljna mirovinska štednja dizajnirana je na način da pojedinac može uplaćivati kada želi i koliko želi, bez obzira na godine i radni status.

Pravo na mirovinu iz 3. stupa može se ostvariti najranije s navršenih 50 godina života ukoliko ste član nekog od otvorenih ili zatvorenih mirovinskih fondova postali do 31.prosinca 2018. godine. Ako je ugovor sklopljen nakon 1. siječnja 2019. godine, pravo se stječe nešto kasnije, s navršenih 55 godina života.

Sustav je osmišljen tako da je od samog početka reforme omogućena djelomična jednokratna isplata 30 posto sredstava putem mirovinskog osiguravajućeg društva (MOD), a izmjenom zakona 2014. omogućena je i isplata putem dobrovoljnih mirovinskih fondova. Ako se član odluči za isplatu iz fonda, tada se nakon isplate jednokratnog iznosa može isplatiti još do 13.272,28 eura, dok sve iznad toga mora biti prebačeno u MOD. Pritom se u fondu ne ugovara iznos mirovine, već pravo na protuvrijednost za određeni broj udjela u fondu koji se mjesečno isplaćuje. To znači da iznosi isplate nisu svaki mjesec jednaki.

Unatoč udvostručenju broja članova samo u zadnjih 12 godina, činjenica je da manje od 10 posto hrvatskih građana štedi u dobrovoljnim mirovinskim fondovima, odnosno oko četvrtine zaposlenih. K tome, prosječni ušteđeni iznos i dalje je relativno mali – u ožujku su članovi otvorenih fondova uplatili 7,75 milijuna eura što je u prosjeku 20,5 eura po članu – te je nedovoljan za osiguranje boljeg standarda u starijoj dobi.

Pitanje zašto građani tako slabo participiraju u jedinom financijskom proizvodu u državi koji osim tržišnog prinosa donosi i državna poticajna sredstva na uplaćeni iznos te porezne olakšice za poslodavca ako uplaćuje za zaposlenika zaintrigiralo je i znanstvenike.

Učinkovitije mjere

Njime su se pozabavile znanstvenice s riječkog Ekonomskog fakulteta, Bojana Olgić Draženović, Stella Suljić Nikolaj i Lucija Togonal u radu pod nazivom “Dobrovoljna mirovinska štednja u državama srednje i istočne Europe: Mogućnosti za unapređenje”. U radu se naglašava kako dosadašnja istraživanja govore kako je više razloga za relativno slabo sudjelovanje zaposlenih u dobrovoljnoj mirovinskoj štednji u srednjoj i istočnoj Europi.

Osim niske razine financijske pismenosti, razloge treba potražiti i u ograničenom znanju o miriovinskom sustavu, nedostatku pravednih, predvidljivih i transparentnih javnih politika u dugom roku, zatim niskoj razini plaća, socijalnih faktora (prosječan ulagač u CEE regiji konzervativan je i nesklon riziku) te uobičajenih problema koje brinu prosječnog ulagača, odnosno štedišu – rizik inflacije, nedostatak kontrole nad ulaganjem te nefleksibilnost prihoda.

Što se tiče mogućnosti efikasnijeg poticanja učlanjivanja u dobrovoljne mirovinske fondove, autorice ovog rada ističu kako su se porezne olakšice pokazale kao dominantni oblik poticanja, ali s druge strane donose i određeni gubitak poreznih prihoda. Što se tiče olakšica u Hrvatskoj, ukoliko poslodavac, primjerice, umjesto povećanjem neto plaće odluči zaposlenike nagraditi dobrovoljnom mirovinskom štednjom, izdvojit će dvostruko niži iznos.

To se odnosi na uplate do 66,37 eura mjesečno ili do 796,44 eura godišnje po zaposleniku, koliko iznosi porezna olakšica za poslodavca koja predstavlja porezno priznati rashod i umanjuje osnovicu poreza na dobit. Između ostalog, bruto iznos uplate do 796,44 eura po zaposleniku jednak je neto uplati u odabrani dobrovoljni mirovinski fond.

Više smisla imaju neporezni poticaji, ocjenjuje se u radu, poput doplate od strane poslodavca na određeni iznos koji je tijekom godine uplatio zaposlenik. Drugi učinkoviti model, posebno među mladim radnicima i onima s nižim primanjima, jest automatsko učlanjenje u dobrovoljni mirovinski fond prilikom sklapanja ugovora o radu, ali uz mogućnost da se radnik može izuzeti ako želi. Primjerice, automatsko učlanjenje radnika postalo je obavezno za poljske poslodavce od 2020. godine.