Posljednjih je dana osvanula informacija da je turska lira jedna od valuta s najboljim povratom u posljednja tri mjeseca, prema izračunima analitičara Bloomberga. Naime, ojačala je u tom razdoblju oko 13 posto prema glavnim valutama. No, priča iza ovog uspjeha je započela velikom krizom ove valute tijekom drugog tromjesečja ove godine kada je u razdoblju od samo nekoliko tjedana lira izgubila na svojoj vrijednosti oko 35 posto (s manje od 1,6 lira za euro na oko 2,15 lira za euro). Tursko je gospodarstvo dobro napredovalo uz povoljne stope rasta i rastući interes stranih investitora za vrijednosnice u ovoj zemlji. To je pomoglo jačanju ove valute, rastu cijena vrijednosnica i padu prinosa.

Viskoki prinosi
No, počeo se i širiti deficit bilance plaćanja koji je bio financiran tzv kratkoročnim priljevima kapitala. U jednom trenutku zbog određenih internih previranja u Turskoj i zabrinutosti u odnosima s EU, investitori su zbog rastućeg deficita bilance plaćanja izgubili povjerenje u tursku ekonomsku politiku za koju je zabrinutost izrazio i MMF. Došlo je do naglog odljeva kratkoročnog kapitala, rasprodaje turskih vrijednosnica što se prelilo u slabljenje turske valute, rasta spreadova na svjetskim tržištima (posljedično preliven i na ostale zemlje pa i Hrvatsku), rasta inflacije u zemlji i reakcije središnje banke koja je počela podizati kamatnu stopu i značajno je podigla kako bi zaustavila slabljenje valute. Posljedica toga su bili visoki prinosi koje su turske vrijednosnice počele nuditi (iznad razine od 20 posto uz kamatnu stopu od 17,5 posto) uz inflaciju na razini od oko 10 posto te je to ponovno vratilo interes investitora spremnih prihvatiti rizik mogućeg ponovnog slabljenja valute jer usprkos ekonomskom rastu Tursku i dalje opterećuje visoki deficit bilance plaćanja i ekonomska politika koja još uvijek nije vratila izgubljenu vjerodostojnost. Iako budućnost izgleda nešto povoljnije no prije nekoliko mjeseci, rizici za gospodarski rast postoje s obzirom da visoke domaće kamatne stope. Stopa i inflacija predstavljaju određeni teret rastu, a struktura financiranja bilance plaćanja još uvijek ovisi znatno o kratkoročnim špekulativnim priljevima kapitala. Činjenica je međutim da je tek 2001. godine Turska središnja banka dobila svoju autonomiju. Taj su potez zahtijevali međunarodni kreditori i on je predstavljao ključnu mjeru u vladinom planu gospodarskog oporavka. Na taj se način htjelo spriječiti politički pritisak na banku i onemogućiti tiskanje novca kako bi se zadovoljili drzavni izdaci, ali i smanjila inflacija. Sada središnja banka povisuje kamatne stope kako bi povratila povjerenje ulagača izgubljene tijekom trgovinskog deficita unutar svih rastućih tržišta. Odluka da se stope podignu na 4,25 posto donesena je još u lipnju, a potpomogla je odluci stranih ulagača da povećaju udjele u turskom dugu za dodatnih 30 posto. Ta je stopa podignuta sa statične vrijednosti koju je držala još od travnja kada je vrijednost svih obveznica pala nakon što je turski predsjednik Ahmet Necdet Sezer odbio muslimanskog kandidata za guvernera. Sezer je inače protivnik miješanja islama u gospodarsku politiku zemlje. Same su turske obveznice, kako tvrdi Rob Drijkoningen, menadžer u ING Investment Managementu, vrlo atraktivne. “Pitanje je vremena kada će se stopa dobiti početi vraćati.” izjavio je.

Ponovo inflacija
Ukupno strani investitori posjeduju oko 16,2 milijardi dolara u vladinim obveznicama odnosno 7,1 posto njihove ukupne vrijednosti. Rizici su, međutim, još uvijek prisutni, a jedan od najvjerojatnijih scenarija upravo je onaj ponovne inflacije. Mnoge velike financijske kuće poput Merrill Lynch & Co.-a upravo stoga preporučuju prodaju obveznica jer bi znakovi usporavanja američkog gospodarstva mogli spriječiti daljnju potražnju za vrijednosnim papirima rastućih gospodarstava.
Hrvoje Dolenec

Analitičari se slažu: Bit će recesije

Predviđanja analitičara su da će u Turskoj, nakon što je prošla dvije financijske krize, usporavanje rasta, odnosno recesija biti još izraženija nego što je predviđeno. Domaći bankarski sektor još se nije dovoljno oporavio kako bi mogao financirati poslovni sektor uslijed čega je zabilježen jaki pad domaće potražnje (za 11 posto). Iako je turska valuta deprecirala uslijed visokog udjela uvozne komponente u izvozu te skupih kredita, izvoz je zabilježio pad od 50 posto. Rezultati u 2002. su bili nešto bolji zahvaljujući podršci MMF-a. Iračka kriza i opći trend usporavanja svjetske ekonomije usporili su rast turskog gospodarstva u 2003. godini, a isti se nastavio i tijekom 2004. godine. Tijekom prošle godine rast je nešto ubrzan zahvaljujući stranim ulagačima. Stručnjaci smatraju kako je sad pravo vrijeme za poduzimanje strateških koraka kako bi se Turska što prije infiltrirala u europsko gospodarstvo.