Premda nam još uvijek nisu poznati svi ključni akteri, američka predizborna kampanja ozbiljno se zahuktava i oči cijelog svijeta uprte su u izbore na kojima će milijuni duboko polariziranih birača odlučivati o budućim stanovnicima Bijele kuće.
Nakon dramatičnog reseta (i povlačenja predsjednika Bidena iz utrke) Demokrati se zasad uglavnom bave sami sobom i grozničavo prikupljaju svježe donacije i potporu uglednika iz svijeta politike i showbiza, tražeći istodobno prikladnog kandidata za mjesto potpredsjednika (zasad je tek prilično izvjesno da će to biti “on”).
Zasad se zna da će Kamala Harris svoj status kao predsjedničke kandidatkinje vjerojatno potvrditi i stranačke konvencije koja je na rasporedu u Chicagu od 19. do 22. kolovoza.
Za to vrijeme, Donald Trump i njegov pobočnik J.D. Vance neumorno ispaljuju kojekakve ideje i smjernice vezane uz buduću (ekonomsku) politiku, pokušavajući se dodvoriti ovom ili onom segmentu biračkog tijela. Ili još češće, donatorima dubokih džepova koji strpljivo čekaju u redu, navikli na već prepoznatljiv modus operandi nekadašnjeg predsjednika (koji bi se, bez previše krzmanja, mogao okarakterizirati jednostavnim principom “ruka ruku mije”).
Petljanje s bitcoinom
Jedna od niza nekonvencionalnih ideja podrazumijeva upadljiv zaokret kojim je Trump naprasno prigrlio – bitcoin. I sve što uz to ide. Trump se zapravo povija pod različitim utjecajima, a u ovom slučaju spreman je ugoditi libertarijanski nastrojenim moćnicima iz Silicijske doline koji su odavno zgrnuli ogromne količine bitcoina i inih hibrida (Elon Musk i Peter Thiel nekako najprije padaju na pamet).
Ili je priča možda još prizemnija, jer kako tvrde neimenovani izvori iz njemu bliskih krugova, Trump se naprosto oduševio prikazom vlastitog lika ogrnutog plaštom super-heroja koji je poslužio kao inspiracija gomili kojekakvih meme novčića i prikladnih NFT (Non-Fungible Token) kreacija. I možda prepoznao mogućnost nekakve zarade, jer Melania neumorno promovira različite NFT kolekcije, pokušavajući kapitalizirati lik i djelo Donalda Trumpa.
Dakako, bivši predsjednik je predstavljen kao heroj na braniku svega i svačega, bilo da je riječ o Drugom amandmanu (pravo na oružje), osobnim slobodama i, uopće, tradiciji i “američkom načinu života” (u kojem za strance očito nema previše mjesta), makar kripto valute i nisu osobito kompatibilne s tradicijom i mainstream idejama. A još manje s ranije deklariranim stavovima, kojima je Trump tijekom svog prvog mandata u Bijeloj kući kriptovalute označio kao novotariju lišenu bilo kakve opipljive vrijednosti i omiljenu polugu kriminalaca koji vrebaju naivne žrtve.
No, Trumpovi stavovi o bitcoinu sada su se stubokom promijenili. I dok o razlozima obrata možemo samo nagađati, ostaje činjenica da se među masom posjetitelja bitcoin konferencije koju je nedavno ugostio Nashville pojavio i Trump. Štoviše, održao je i prigodni govor u kojem je najavio stvaranje – strateških bitcoin pričuva. Valjda po uzoru na strateške pričuve naftnih derivata koje Bijela kuća, više ili manje uspješno, koristi kako bi ispeglala oscilacije cijena na domaćem tržištu.
Teško je shvatiti koja bi zapravo bila svrha strateških pričuva bitcoina pod ingerencijom američke administracije, i zašto bi uopće Bijela kuća promovirala imovinu koje je, barem u izvornom obliku, zamišljena kao alternativa konvencionalnim valutama poput dolara? Zvuči nesuvislo, i prije nego prijedlog provučemo kroz kontekst jednog od predizbornih obećanja obznanjenih na nedavnoj republikanskoj konvenciji kojim se administracija obvezuje očuvati status dolara kao najvažnije valute na globalnoj razini.
Doduše, bitcoin je tijekom vremena evoluirao, ili degenerirao, gledamo li stvari iz perspektive njegova idejnog tvorca (skrivenog iza pseudonima Satoshi Nakamoto), u svojevrsno digitalno zlato i pretvorio se u suštu suprotnost inicijalnoj ideji koja je podrazumijevala stvaranje univerzalnog sredstva plaćanja koje je trebalo zaobići konvencionalnu financijsku arhitekturu (ili u prijevodu – banke).
Danas je bitcoin gotovo isključivo špekulativni instrument čija vrijednost počiva na njegovoj ograničenoj količini i reputaciji investicije koja nudi potencijal brze zarade. Pa kako se uopće ideja o strateškim pričuvama bitcoina uklapa u američke nacionalne interese? Nikako.
Kako provesti devalvaciju dolara?
Ali tu još nije kraj teško dokučivoj mentalnoj gimnastici kandidata stranke koja, navodno, zastupa interese korporativnog sektora. Jer još intrigantnija ideja, izvedena iz konceptualno posve pogrešne interpretacije kroničnog deficita američke vanjskotrgovinske bilance, podrazumijeva rušenje vrijednosti dolara. Kako Trump (i njegova svita ekonomskih savjetnika) vidi stvari, američka ekonomija je suočena s problemom snažnog dolara koji predstavlja “ogroman teret za domaću industriju” u kontekstu plasmana proizvoda i usluga na izvozna tržišta.
A ako je problem s deficitom posljedica snažnog tečaja dolara, onda je rješenje zapravo prilično jednostavno i podrazumijeva – deprecijaciju američke valute. Cijela priča odlično se uklapa u Trumpovo viđenje globalnih odnosa u kojima domaća ekonomija, eto, uvijek izvlači deblji kraj, a u ovom konkretnom slučaju deficit je posljedica manipulativne prakse vanjskotrgovinskih partnera koji koriste snažan dolar kao vrlo potentnu polugu izvora.
Tako barem priča zvuči iz glave Roberta Lighthizera iz America First Policy Instituta i jednog od potencijalnih kandidata za mjesto ministra financija u slučaju Trumpova izbornog trijumfa. Budući deficit kontinuirano raste i danas se na godišnjoj razini mjeri u stotinama milijardi dolara, ne govorimo o nekakvoj simboličnoj prilagodbi tečaja, već o vrlo intenzivnoj, dvoznamenkastoj deprecijaciji (izračuni Deutsche Banke govore o devalvaciji od čak 40%!), uvjetovanoj principom batine i mrkve. Ili više batine, a puno manje mrkve.
Naime, unilateralne intervencije na deviznom tržištu nisu odveć učinkovite. Japan je vrlo ilustrativan primjer: relativno skromna intervencija krajem srpnja koštala ih je oko 70 milijardi dolara i nije ništa bitno promijenila na stvari. Zbog toga otpada ideja da bi FED i ministarstvo financija sirovom silom mogle potaknuti pad vrijednosti dolara. Umjesto toga, Lighthizer bi najprije Kinu, a onda i brojne američke saveznike diljem Europe i Azije, prisilio na pregovore i potom suočio s vrlo jednostavnim izborom: ili suradnja po pitanju tečaja ili veće uvozne carine.
Trgovinski rat
Za početak, prilično je izgledno da ni Kina niti europske zemlje ne bi pristale na tu ucjenu, a epilog cijele priče lako bi mogao iznjedriti dramatičan rast protekcionizma i bespoštedni trgovinski rat. Christine Lagarde nije ostavila mjesta nikakvim sumnjama, istaknuvši kako bi više carine na europske proizvode koji idu preko Atlantika vjerojatno isprovocirale pad kamatnih stopa (s očitim ciljem slabljenja eura).
No čak i kad bi, nekim čudom, svi prozvani akteri sjeli za stol i u još manje vjerojatnom scenariju pristali na američke uvjete, nije baš najjasnije kako bi provedba ideje izgledala u praksi. Jer svijet se u međuvremenu (od Plaza Accorda 1985. godine naovamo) dramatično promijenio, a oscilacije valuta na liberaliziranom deviznom tržištu u prvom su redu funkcija kamatnog diferencijala: više kamatne stope u pravilu provociraju rast vrijednosti određene valute, i obrnuto.
Dovoljno je pogledati kretanje tečaja EUR/USD koji je gotovo savršeno usklađen s krivuljom koja ocrtava spread između dvogodišnjih prinosa na njemačke i američke državne obveznice, uvjetovan kretanjem ključnih kamatnih stopa središnjih banaka.
Čak i koordinirana multilateralna intervencija, pogonjena stotinama milijardi dolara (kombiniranih) deviznih pričuva, teško može izbaciti iz ravnoteže tržište na kojem se okrene oko osam bilijuna dolara, dnevno. Da i ne govorimo kako praksa administrativnog određivanja tečaja nikako ne bi bila po ukusu investitorima na Wall Streetu (i uopće, širom svijeta).
Specifična interpretacija ekonomske politike
Potonje brinu i prijeteće najave ograničavanja autonomije središnje banke, koje smo također imali prilike čuti u nekoliko navrata. Predsjednik Feda Jerome Powell bi trebao plesati kako Trump svira, što se opet savršeno uklapa u iskrivljen, skučen i nadasve pojednostavljen pogled na svijet koji opetovano nudi bivši predsjednik, uokvirenu tezom o sve slabijoj domaćoj industriji koja se prometnula u velikog gubitnika zbog pogubnog utjecaja aktualne administracije za čije je vladavine indeks dolara (u odnosu na valute najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera) porastao za oko 8%.
Na to smo već nekako navikli, no premisa o nužnosti eliminacije vanjskotrgovinskog deficita uistinu je posve promašena. Deficit nije inherentno dobar ili loš, već jednostavno posljedica niza okolnosti, jedan od simptoma određene ekonomske politike, a izolirano prtljanje po pojedinim postavkama iste teško može polučiti željeni rezultat.
U američkom slučaju, liberalizacija trgovine podrazumijeva otvaranje vrata jeftini(ji)m proizvodima i uslugama iz uvoza, a posljedični rast deficita kompenzira sa enormnim priljevom inozemnog kapitala koji neumorno guta američke vrijednosne papire (i time također osigurava stabilnu potražnju za dolarom).
To onda znači da bi uvođenje dodatnih carina (spominje se dodatnih 10% na cjelokupan uvoz) ili rušenje vrijednosti domaće valute, kako to zagovaraju Trump i Vance, gotovo sigurno izazvalo rast inflacije (kombinacija bi bila još pogubnija). Ako je suditi prema recentnim ispitivanjima javnoj mnijenja, takav razvoj događaja zasigurno bi isprovocirao glasno nezadovoljstvo biračkog tijela, a potom onda i vrlo predvidiv odgovor monetarnih vlasti koje bi inflaciju pokušale gasiti višim kamatnim stopama, i time, paradoksalno, dolar (iz inozemne perspektive) učinile još – atraktivnijim.
Međutim, činjenica da u osnovi riječ o vrlo lošoj ideji, ne znači ujedno da će njeni zagovornici od iste tako lako odustati (ako se domognu vlasti). Odgovornost je, dakako, na američkim biračima, jer Trump od ove ideje zasad ne odustaje ni milimetra.
