Godine 1973. britanski ekonomist E.F. Schumacher objavio je knjigu primamljivog naslova “Malo je lijepo” zagovarajući u siromašnim zemljama upotrebu tehnologija po mjeri čovjeka, manje kapitalno intenzivnih tehnologija, primjerenijih lokalnim uvjetima. Knjiga je potaknula žestoku raspravu među ekonomistima 1970-ih i 1980-ih o “primjerenoj tehnologiji”.
Za zemlje u razvoju sposobnost usvajanja novih tehnologija stvorenih u bogatom svijetu zasigurno je važna prednost. Ali tehnologije razvijene u naprednim gospodarstvima, gdje postoji izobilje vještina i kapitala, mogu u najboljem slučaju predstavljati dvosjekli mač. Nedavna panel rasprava u kojoj su sudjelovali ugledni ekonomisti, koju je sazvalo Međunarodno ekonomsko udruženje (IEA), upućuje na to da bi danas moglo biti još više razloga za zabrinutost po pitanju prikladnosti uvezenih tehnologija.
Primjerene tehnologije
Kako je tijekom panela istaknula Frances Stewart, ekonomistica sa Sveučilišta u Oxfordu koja je bila u središtu ranijeg kruga rasprava o “primjerenoj tehnologiji”, uspjeh istočne Azije s izvozno orijentiranom industrijalizacijom čini se da je omalovažavao zabrinutost da proizvodnja neće uspjeti stvoriti dovoljno radnih mjesta i poboljšati životni standard u siromašnijim zemljama. Južna Koreja, Tajvan i na kraju Kina ucrtali su put iz siromaštva i rasli neviđenim stopama jer su moderne industrijske tvornice apsorbirale ruralnu radnu snagu u produktivnije zapošljavanje. Ali danas izvozno orijentirana industrijalizacija više ne funkcionira na isti način. Proizvodne tehnologije postaju sve intenzivnije orijentirane na vještine, a automatizacija i drugi oblici inovacija smanjili su udio radne snage u dodanoj proizvodnoj vrijednosti. Kao što je MIT-ov Daron Acemoglu istaknuo tijekom IEA panela, globalna konkurencija, rastuća moć korporacija u odnosu na radnike i porezne subvencije kapitalu potaknuli su inovacije koje istiskuju rad.
To je loša vijest za zemlje u razvoju, jer njihova komparativna prednost leži u radno intenzivnoj robi. Posljedice su već vidljive u statistici. Mnoga gospodarstva s niskim i srednjim dohotkom pogođena su “preuranjenom deindustrijalizacijom” – stagnacijom i padom udjela zaposlenosti u proizvodnji na razinama niskih prihoda, u odnosu na povijesne prethodnike. Čak i tamo gdje se industrijalizacija nastavlja, rast zaposlenosti u modernim, velikim tvrtkama bio je anemičan. Štoviše, Acemoglu je predstavio podatke koji pokazuju da su nove tehnologije pristrane ne samo prema obrazovanijima, već i prema onima s postdiplomskim titulama, koji su primarni korisnici. Nedostatak takvih radnika u zemljama s niskim dohotkom ograničava sposobnost tih gospodarstava za apsorpciju inovativnih pionirskih tehnologija.
I, kao što je ekonomist s Yalea Fabrizio Zilibotti naglasio u svojim komentarima na panelu, to također stvara napetost između imperativa prijenosa tehnologije i jednakosti na tržištu rada.
Jedna od središnjih spornih točaka u ranijoj raspravi o primjerenoj tehnologiji bila je stupanj do kojeg proizvođači imaju fleksibilnost u usvajanju tehnika koje bi mogle biti prikladnije lokalnim uvjetima. Globalizacija i širenje prekograničnih lanaca opskrbe možda su umanjili prostor za prilagodbu koju fizička tehnologija pruža. Kao što je Eric Verhoogen sa Sveučilišta Columbia istaknuo tijekom IEA panela, kvalitetniji proizvodi obično su povezani s tehnikama koje zahtijevaju više kapitala i vještina. Kompanije u zemljama u razvoju ne mogu se prebaciti na radno intenzivnije metode i još uvijek ispunjavati zahtjeve velikih međunarodnih tvrtki ili potrošača. Verhoogen je također upozorio kako bi, čak i tamo gdje ima prostora za fleksibilnost, odstupanje od globalnih normi moglo osuditi lokalne tvrtke na inferiorne tehnološke putove. Nedavna doktorska disertacija Gustava de Souze na Sveučilištu u Chicagu pruža neke dokaze o nedostacima.
Manje radnika
De Souza je otkrio da je brazilski program koji je oporezovao zakup međunarodne tehnologije smanjio udio kvalificiranih radnika u pogođenim tvrtkama, ali i ukupno smanjio zaposlenost.
Iako je Brazil zemlja s višim srednjim dohotkom sa znatnim tehnološkim mogućnostima, logično je da postoje granice koliko domaća tehnologija može zamijeniti inovativnu pionirsku tehnologiju iz inozemstva. Obećavajući, mada izazovniji, zadatak bio bi preusmjeriti same globalne inovacije u smjeru koji je pogodniji za rad. Pitanje je je li moguće uložiti napore kako bi se potaknule globalne inovacije koje su pogodnije za rad. Bilo da se radi o “kolaborativnim” robotima u proizvodnji koji rade s ljudima, umjesto da ih zamjenjuju ili alatima umjetne inteligencije koji omogućuju nastavnicima ili medicinskim sestrama obavljanje vještijih, specijaliziranih zadataka, dokaz tog koncepta već postoji u različitim oblicima. Izazov je nadovezati se na te primjere i utjeloviti tu novu orijentaciju u inovacijskim politikama. Možda je previše tražiti od vlada tehnološki naprednih zemalja da ponovno osmisle svoj pristup inovacijama imajući na umu interese siromašnijih gospodarstava. Ali osobni interes trebao bi ih odvesti u istom smjeru. Razvijene zemlje također pate od ekonomske nesigurnosti, polarizacije tržišta rada, nestanka dobrih radnih mjesta i pratećih društvenih i političkih bolesti.
Implikacija se čini jasnom: savijanje luka tehnologije prema potrebama društva, umjesto očekivanja da se društvo prilagodi zahtjevima tehnologije, trebalo bi biti jednako prioritet za napredna gospodarstva koliko i izazov za zemlje u razvoju. l
Project Syndicate 2022.
*Dani Rodrik profesor je međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy, predsjednik Međunarodnog ekonomskog udruženja
