U nedavnom izdanju magazina Fortune, osim liste najbogatijih ljudi svijeta, izašla je i zanimljiva priča o novom milijunašu. Uz eminentna imena poput Buffetta, Gatesa, Oprah Winfrey ili Carla Icahna našla se i jedna nepoznanica. Riječ je o Bradu Dukeu, mladom službeniku iz Idahoa, koji je doživio ono što ne doživi 98% ljudi na svijetu – dobio je na lutriji. 220 milijuna dolara svota je o kojoj i većina hrvatskih bogataša može samo sanjati, pa ipak – neki su do takve (i viših svota) došli upravo pukom srećom. Međutim, iako je velika svota novca definitivno razlog za veselje i povremenu hedonističku avanturu, često se dogođa da hedonizam pobije sve daljnje ambicije i dugoročne planove te od velike svote na kraju ostanu samo manje ili više lijepa sjećanja. Upravo zato zanimljivo je kada se netko tko je potpuni laik, okrene investicijama koji će mu, ovisno o potrebama, omogućiti lagodniji i ljepši život. Brad Duke nije sve novce spiskao na lude zabave u stilu Playboyeva mansiona, niti je proputovao svijet i tulumario po svjetskim hit destinacijama. Umjesto toga, Brad je prvih mjesec dana utrošio na formiranje tima financijskih stručnjaka prema čijim je savjetima odlučio uložiti svoj novac. Presuda je izgledala poprilično jasno: 45 milijuna dolara uloženo je u municipalne obveznice i ostale niskorizične uloge, 35 milijuna je uloženo u agresivno rastuće dionice poput onih energetskog ili pak nekretninskog sektora. 1,3 milijuna dolara Duke je uložio u novoosnovanu obiteljsku fondaciju, a sa 125 tisuća dolara otplatio je ostatak hipoteke na kuću. Osim hipoteke otplatio je i studentski kredit, a ostatak cjelokupne svote potrošio je na vlastite želje i prohtjeve. Tako se tu našao i put na Tahiti sa 17 prijatelja, vozni park od nekoliko desetaka bicikala vrhunske izrade, rabljena Volkswagen Jetta te darovi obitelji. Dobitak se dogodio još 2005.,a od tada Duke ga je gotovo utrostručio. Iako nije odmah kupio novu luksuznu kuću ili auto, vjerovao je kako se pametnim ulaganjem sve to može ostvariti – za neko vrijeme. Osnovao je savjetničku kompaniju, ali je zadržao i honorarni posao trenera u teretani koji je obavljao i prije nego je osvojio milijune. Skromno, rekli bi mnogi, no većina stručnjaka i analitičara slažu se kako je upravo promišljenost, strpljivost, proračunatost i skromnost ono što investiciju čini isplativom.

Diverzifikacija po riziku
Upitali smo stoga neke od naših financijskih stručnjaka kako bi oni uložili određeni financijski iznos – primjerice, milijun kuna. Predsjednica Uprave Erste Sparkassen osiguranje d.d. Snježana Bertoncelj tako je potvrdila stavku da je, ukoliko čovjek dobije milijun kuna, glavni cilj od toga stvoriti još više novca. Na pitanje što bi savjetovala imaginarnoj hrvatskoj obitelji, dobitnicima milijun kuna, gdje i kako da ih uloži (oplemeni) kako bi osigurali normalan svakodnevni život i budućnost (profil dobitnika je: obitelj s dvoje djece bez stana i automobila; oboje su zaposleni, primanja prosječna). “Obitelj iz ove priče nema ni stan ni automobil, a milijun kuna nije dovoljno za oboje. Stoga bih savjetovala da se prvo riješi stambeno pitanje i to kreditom za stan koji će moći zadovoljiti potrebe obitelji na dulje vrijeme, sve dok djeca ne odrastu. Stan će trebati i namjestiti – za to će trebati otprilike 150.000 kuna. Jedan dio novca neka odvoje za solidan automobil, cca 200.000 kuna. Ako imaju manjih dugova, neka i taj dio podmire iz dobitka. Nadalje, svatko ima neku tajnu želju, poput putovanja ili nečeg sličnog – što si isto treba priuštiti. Ostatak novca (cca 500.000 kn) treba pametno uložiti kako bi donio sigurnost i prinos u sljedećim godinama, odnosno treba ih diverzificirati po riziku. Dobar način je kroz policu osiguranja života, i to s istekom osiguranja u dobi polaska djece na studij. Jedan dio novca trebalo bi uložiti u dobrovoljni mirovinski fond za oba roditelja, a ostatak novca u investicijske fondove različitog procijenjenog rizika”, dovršila je. S obzirom da već posjeduje tri police osiguranja, Bertoncelj bi najprije kupila manji stan za cca 700.000 kuna. U budućnosti to može biti stambeno rješenje za njezinu kćer, a do tada će donositi prinos iznajmljivanjem. Tvrdi kako bi sigurno jedan dio novca dala u dobrotvorne svrhe, točno određenim obiteljima ili ustanovama, dok bi ostatak uložila u investicijske fondove, i to one većeg rizika, no s potencijalno višim prinosom. Branko Kecman, direktor KIA Investment iz Banje Luke, poprilično je uvjeren kako novčane investicije u fondove i dionice moraju sačinjavati glavninu ulaganja, dok samo 10-ak posto treba biti potrošeno na kratkotrajna zadovoljstva. Obitelji iz spomenute priče Kecman bi tako savjetovao da prvo kupi automobil na leasing, ali i dalje unajmljuje stan čija će kupovina nastupiti kasnije. “ 200.000 kuna trebalo bi tako uložiti u neki nekretninski fond, 300.000 kuna u otvoreni dionički fond za područje SEE, 100.000 kuna uložiti u policu životnog osiguranja vezanu za investicijske fondove, a oko 200.000 kuna u oranice u Slavoniji. Oko 100.000 kuna bilo bi dobro uložiti u dionice na Zagrebačkoj burzi, dok bi 80.000 kuna bilo dozvoljeno potrošiti na putovanje i poklone obitelji”, preporučio je Kecman koji, poput Bertoncelj, nije zaboravio humanitarne aktivnosti u koje, smatra, treba dati do 20.000 kuna.

Kamate na kamate
Iva Biondić iz tvrtke To One smatra da će obitelji s djecom uvijek primarno biti rješavanje stambenog pitanja. “Pitanje koji se nameće je način financiranja takve investicije – gotovinom ili kreditom. Potrošiti većinu novca na kupovinu stana ne bi bio financijski mudar potez, tim više što kupnja stana na kredit nosi mogućnost porezne olakšice na plaćene kamate koja nije zanemariva. Trebalo bi stoga razmisliti o idealnom omjeru gotovine i stambenog kredita čija rata ne bi nagrizala životni standard obitelji. Na taj način obitelji bi ostalo novca i za ispunjenje ostalih želja, ali i pružila se mogućnost poboljšanja kućnog budžeta koje bi promišljena ulaganja mogla donijeti”, izjavila je Biondić. Najjednostavniji izbor osiguranja dodatnog prihoda u budućnosti je, smatra, oročena štednja ili, sve popularniji potez – odabir nekog novčanog investicijskog fonda. Iznos koji bi prema njezinom mišljenju bilo dobro izdvojiti kretao bi se oko 100.000 kuna. Prinosi ovakva oblika ulaganja ne bi bili veliki, ali ‘kamate na kamate’ bi u vrijeme kada djeca dođu na studij mogle povećati početni ulog i više nego zadovoljavajuće. Tridesetak tisuća kuna isplati se, prema njezinom mišljenju, uložiti u nekoliko rizičnijih investicijskih fondova koji ulažu u dionice iako, napominje, moramo biti svjesni da ulaganja koja nose (potencijalno) najveći dobitak, imaju naličje jednako takvog gubitka. Ona sama bi dio novca svakako uložila na tržište kapitala; u dionice izravno ili, posredno, kroz investicijske fondove, vodeći brigu o riziku koje ovakvo ulaganje nosi. “Najveći dio bih uložila u niskorizična ulaganja poput novčanih fondova ili obvezničkih fondova, obradovala bih članove obitelji nečim za što znam da oduvijek žele, a sebi bih kupila vodič za Nepal, zajedno s avionskom kartom”, dovršila je.