Na radionici pod nazivom 'Monetarna politika i izvoz' profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov ilustrirala je koliko na domaće tvrtke koje se bave izvozom na inozemna tržišta utječe monetarna politika te predložila moguće mjere. Američki Fed, Bank of England (BoE) te Europska središnja banka kao svoj indirektni cilj koriste kamatne stope, a pri tome BoE cilja inflaciju, dok Fed i ECB nemaju eksplicitno sidro.

Pod opravdanjem rasta zaposlenosti, izlaska iz recesije i sprečavanja deflacije i rasta izvoza, koristila se ekspanzivna monetarna politika uz politiku nulte kamatne stope i obezvrjeđivanja valuta poznat kao 'politika uništenja susjeda'. Kroz politiku jeftinog dolara u tome je prednjačio Fed, iako SAD za istu politiku istovremeno žestoko kritiziraju kinesku središnju banku. ECB pak ima cilj ima održavanja stabilnosti cijena ciljajući inflaciju blizu dva posto. Monetarna politika jedinstvena je za svih 19 članica eurozone iako se one međusobno značajno razlikuju po rastu BDP-a, inflaciji, nezaposlenosti, stupnju produktivnosti, tehnološkom napretku, makroekonomskim i fiskalnim neravnotežama, pa je za uvođenje eura nužno zadovoljiti kriterije konvergencije i ispraviti makroekonomske neravnoteže.

 S druge strane, strategija sidra tečaja koja je temelj politike HNB-a tipična je za zemlje s niskim institucionalnim i financijskim razvojem, istovremeno otvorenih vanjskoj trgovini. To posebno dolazi do izražaja, kaže Ivanov, u uvozno ovisnim zemljama gdje razina tečaja bitno djeluje na cijene uvoznih proizvoda, posljedično na stopu inflacije te zemljama s visokim stupnjem eurizacije, što u oba slučaja vrijedi za Hrvatsku. No, tečajno sidro veže ruke monetarnoj politici: kretanje domaćih kamatnih stopa određeno je kretanjem kamatnjaka u zemlji sidra (eurozoni), dok više domaće kamate zapravo odražavaju premiju rizika. Na značajne tečajne fluktuacije središnja banka može odgovoriti samo onoliko koliko ima akumuliranih deviznih pričuva, pa se takva monetarna politika svodi na gomilanje rezervi.

Pritom središnja banka može utjecati samo na nominalni tečaj, dok su promjene realnog i realnog efektivnog tečaja u najvećoj mjeri van njenog dosega, ističe Ivanov.  Hrvatska pati od tzv. 'Nizozemske bolesti', ističe. Prije krize imali smo građevinski 'boom' i rast cijena nekretnina, no to je dovelo do zanemarivanja tehnološkog razvoja, investicija, zapošljavanja i stvaranja dodane vrijednosti u proizvodnji i izvozu. "Inozemno zaduživanje kao izvor financiranja ekspanzije sektora nekretnina bilo je u pod značajnim utjecajem ECB-a i politike jeftinog eura kojem su pridonosili niski kamatnjaci u europodručju do 2006.", kaže. Obilni priljev stranog kapitala doveo je do veće količina novca u opticaju, nižih kamatnjaka te rasta domaće potražnje što je stvaralo pritisak na rast cijena u svim drugim domaćim sektorima, plaća i uz realnu aprecijaciju kune još smanjivalo konkurentnost izvoza.

"A kako smo kumulirali visoke međunarodne rezerve? Iz inozemnog zaduživanja, a dug treba vratiti uvećan za kamate. Zaboravili smo da je izvoz jedini zdrav izvor formiranja deviznih rezervi", upozorava Ivanov.  Uz ogroman uvoz i manjak deviznih priljeve od izvoza, održavanje visoke razine međunarodnih pričuva, kao i stabilnost tečaja kune praktično kontinuirano ovise o novom inozemnom zaduživanju. No, istovremeno cijena i teret otplate ovise o vanjskim faktorima, ali i tržišnoj percepciji rizika Hrvatske kao visoko eurizirane i visoko zadužene zemlje. Premda je domaća ekonomija porasla prošle godine, taj rast je bio splet pozitivnih oklonosti: rasta u okruženju, uspješne sezone, pada cijena sirovina, posebno nafte što je smanjilo troškove uvoza, rasta investicija i produktivnosti privatnog sektora, kao i trenda deflacijskih zbivanja koji je doprinio rastu kupovne moći, dok je cijelo vrijeme zaposlenost stagnirala.

"Mi smo uvozno ovisno gospodarstvo. Turizam nas neće spasiti svake godine! Ovisimo o Bogu, suncu, moru i geopolitičkim krizama koje mogu ići u prilog turizmu, ali mu isto tako mogu naštetiti. Važno je ojačati robni izvoz i domaću proizvodnju", ističe Ivanov.  Smatra da HNB treba pomoći izvozu mjerama koja bi usmjerile jeftin novac i omogućile jamstvene shema za zaduživanje neto izvoznika. To se može postići kroz primarnu emisiju otkupom potraživanja od izvoznog plasmana roba i usluga, dugoročnih potraživanja za investicije u proizvodnji za izvoz, tehnološki napredak, supstituciju uvoza i kvalitativna poboljšanja u poduzećima radi stjecanja referenci za izvoz.

Po uzoru primjerice na središnju banku Mađarske, smatra, može se koristiti program dugoročnog kreditiranja banaka uz nultu kamatnu stopu i definiranu namjenu upotrebe sredstava za kreditiranje SME segmenta, gdje bi nulta ili čak negativna kamatna stopa za izvozna poduzeća nadoknadila tečajne gubitke. Osim klasičnih jamstvenih shema, različita državna imovina mogla bi se koristiti kao kolateral za domaće zaduživanje izvozno orijentiranih solventnih i uspješnih tvrtki. Uz to, Ivanov smatra da su poželjne su i promjene prudencijalne regulative, između ostalog, kroz priznavanje kvalitetnih potraživanja banaka osiguranih izvoznim plasmanom kao manje rizične imovine te podršku bankama da izdaju vrijednosnice pokrivene potraživanjima na ime kredita izvoznicima.

U konačnici, nužne su i promjene financijskog sustava kako bi se smanjila njegova bankocentričnost, a ojačala važnost tržišta kapitala. "Nositelji ekonomske politike trebali bi prepoznati koje aktivnosti pridonose rastu hrvatskog gospodarstva, a koje kroz stvaranje uvozne zavisnosti koče svaki razvoj i rast, jer kada se jednom zemlja deindustrijalizira i izgubi ljudski kapital onda će biti kasno za bilo kakve promjene", zaključuje Ivanov.