Novi podaci Ministarstva financija – Porezne uprave o 37,7 milijardi kuna nenaplaćenih faktura s kraja travnja još ne daju pravu sliku stanja s naplatom potraživanja svih koji su poslovali s tvrtkama iz sustava Agrokor i pritom imali problema. Tek će u idućem kvartalnom izvješću o dospjelim, a nenaplaćenim potraživanjima (OPZ-STAT-1) zbog sistemskog značaja razbistriti koliki je utjecaj posrnulog koncerna na problem manjka likvidnosti u hrvatskom gospodarstvu. Rok za predaju tog obrasca za drugi kvartal je do 20. kolovoza, predaje se za sva potraživanja na dan 30. lipnja koja nisu naplaćena do 31. srpnja, a dostavlja se elektronskim putem Poreznoj upravi putem sustava e-Porezna. Kako je novi alat poreznih vlasti i njegovo korištenje pod povećalom, iskristalizirale su se ujedno i njegove dobre strane, ali i neke loše, zbog čega se čuju i prva upozorenja na račun primjene.

Manje nenaplaćenih računa

Mazarsov stručnjak i naš komentator Pere Mioč tako po pitanju utjecaja ovog obrasca na trend pada nelikvidnosti je skeptičan, po njemu je “teško reći da su upravo ove mjere dovele do smanjenja nenaplaćenih potraživanja”. Ipak, tvrdi i da je neosporno vidljiv trend smanjenja ukupnih nenaplaćenih računa prijavljenih putem Obrazac OPZ-STAT-1 jer ukupan iznos od kraja 2015. do drugog kvartala 2017. smanjen je s 41,3 milijarde kuna na 37,7 milijarde. Obrazac OPZ-STAT-1, podsjeća Mioč, bio je nastavak aktivnosti kojima je Porezna željela implementirati sustav kojim bi im omogućio praćenje poštivanja rokova plaćanja prema Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Naime, kada je stupio na snagu, postojale su odredbe o rokovima plaćanja i kaznama za nepoštivanje, ali ne i alat kojim bi se sustavno pratili i selektirali poduzetnici koji ne poštuje propise. U tom smislu, imajući u vidu svrhu koju se njime želi postići, dio stručnjaka među kojima i on, očekuje da će poduzetnicima koji ne plaćaju obveze na vrijeme, Porezna češće kucati na vrata. Važan moment za ovaj alat ako se on doista koristi u funkciji zaštite vjerovnika te podizanja letvice u učinkovitosti dobrovoljne, a ne prisilne naplate po njegovoj ocjeni predstavlja i mogućnost stvaranja prepreke za financiranje poslovanja na račun dobavljača, što je i zajednički nazivnik za sve do jučer brojne i učestale pritužbe na modele u poslovanju Todorićeva koncerna. No, i u tom dijelu kod daljnje primjene ovog instrumenta i za ubuduće leži najviše izazova, na što ukazuju prvi kritičari.

Na teret vjerovnika

Naime, uvođenje dodatnih obrazaca poput ovih, slažu se poduzetnici i porezni stručnjaci, stvara administrativne troškove poreznim obveznicima od prilagodbe softvera do dodatnog rada osoblja, pa porezni stručnjak i glavni urednik RRiF-a Vlado Brkanić i upozorava na nedostatnost postizanja cilja kao što je identifikacija žarišta nelikvidnosti, kaže, ako se ne poduzimaju koraci za prekršajne mjere iz Zakona o financijskom poslovanju. Propisane su, podsjeća, novčane kazna zbog povreda zakonskog roka plaćanja (30 dana od datuma računa i slično.

Iznose od 5000 do milijuna kuna, ali Brkanić navodi i da provedbu zakona u tom smislu još nismo vidjeli. Njegovo stajalište izrečeno ovih dana u Poslovnom dnevniku dolazi kao točka na ‘i’ zbog velikih frustracija vjerovnika koji zapravo teže tome da se uz pomoć mehanizama koji stoje na raspolaganju državi ta nevjerojatna lakoća neplaćanja napokon prekine. Brkanić apostrofira i sljedeći problem: živjeti na tuđi račun, kaže, predstavlja poslovnu filozofiju koju su neki usvojili kao obrazac svog poslovanja, dok je malo primjera uprava društava da je netko zbog prezaduženosti objavio stečaj.

“Stečaj je posljedica dugotrajne blokade i radnji koje je poduzeo vjerovnik, a ne dužnik”, ističe primjećujući da skupni podaci iz izvještaja o neplaćanju daju uvid u trend neke mjere, ali je kritički raspoložen zato što iz izvještaja Porezne “nemamo informacije o konkretnom djelovanju nadzornih tijela”. A ako nema akcije iza ovakvih informacija, onda je sav trošak po njemu uzaludan, a generira ga upravo takvo prikupljanje podataka. “I k tome trošak pada na teret onih koji to ne zaslužuju, koji još trpe neplaćanje svojih dužnika. Po tim računima u većini slučajeva PDV je vjerovnik platio, fakturirana svota isporuke je ušla u prihod na koji će platiti porez na dobit, a u slučaju otpisa neće mu biti porezno priznat rashod. Koliko breme se svaljuje ne poduzetnike vjerovnike! Jedino tužba ili ovrha ima učinak na priznavanje rashoda s temelja otpisa nenaplaćenih tražbina. Tako se uz sve druge predmete na sudove svaljuju tužbe koje nemaju učinka, a rješenje je jednostavno: tko nije platio, a vjerovnik mu je otpisao tražbinu, taj treba učinak besplatnog primitka – prihoda i porezno snositi. Tako je bilo do 2000. kada je započeo kontinuirani i sustavan ‘napad’ na one koji potražuju”, zaključuje Brkanić.

Stari problem

Naplata potraživanja i problematika naplate jedna je stara tema, kaže porezni savjetnik Hrvoje Zgombić iz te također podsjeća na to da u Hrvatskoj naplata potraživanja najprije odražava nekulturu ponašanja u ekonomskim procesima koju predvodi država.

“Ta posvuda proširena ideja da ja vodim svoje poslovanje, svoj biznis na način da ga ne financiram ja, već moji poslovni partneri (dobavljači) što država podržava posve neefikasnim sudstvom i nesigurnim ishodima sudskih procesa, jako je doprinijela i danas doprinosi ekonomskom stanju Hrvatske. Pritom sama država koja predvodi u neplaćanjima potraživanja, kroz represivni aparat osigurava bezuvjetno da njezina potraživanja budu plaćena u roku”, kaže. Prema njegovim riječima, pak, ako na tren zanemarimo obveznopravne aspekte naplate, pogledajmo što se to događa u trokutu dobavljač-kupac-država: kupac ne plaća dobavljaču i, realno, malo toga stoji na raspolaganju dobavljaču da se naplati, prečesto ta naplata ovisi samo o dobroj volji kupca. S druge strane, kaže, država ne snosi nikakav rizik naplate svog poreza, ona ga u cijelosti prevaljuje na dobavljača kojeg zakonski stavlja u položaj svog naplatnog agenta, čak i u situacijama kad se sama javlja kao kupac.

“Kakvog smisla ima da, primjerice, dobavljači koji svoje proizvode ili usluge prodaju državi moraju promptno platiti PDV, dok si ista država nesankcionirano zadržava pravo da ne plaća svoj dug godinu ili dvije. Istovremeno i posve nerazumno, država kroz poreze potiče dužnike i financira njihove dugove”, navodi dodajući da se situacija oko naplate potraživanja neće promijeniti dok “država sama ne promijeni svoje ponašanje i dok kroz zakonski okvir ne uvede ozbiljne kazne za neplaćanje, barem u odnosima između pravnih osoba”.

Sve dok se kupnja roba i usluga koje se onda ne plaćaju ne bude promatrala kao svojevrsno nezakonito oduzimanje imovine (manje je bitno koji će se naziv dati tom činu), generalna ocjena Zgombića, glasi da se naša kultura (ne)plaćanja neće 
promijeniti!