Tek iz trećeg pokušaja, u osvit Prvog svjetskog rata, američki je Senat uspio skupiti kritičnu masu zastupnika koji su poduprli ideju o stvaranju središnje banke, debelo kaskajući za zbivanjima s druge strane Atlantika.
Ako i zanemarimo Sveriges Riksbank na sjeveru Europe, osnovanu još u 17. stoljeću, u vodećim europskim ekonomskim silama poput Velike Britanije, Engleske i Francuske već je do početka 19. stoljeća funkcionirala ovakva ili onakva inačica središnje banke. U prvom redu kao instrument financiranja državnog aparata, a potom i kao ultimativni kreditor u slučaju nužde (“lender of last resort”). Tako je barem počela priča o središnjim bankama.
Stabilizirajući faktor
Na davnu povijest i vrijeme prije opisanih događaja ionako ne treba trošiti previše riječi – evolucija središnjih banaka ili barem onaj najvažniji dio, traje tek posljednjih stotinjak godina. Od tada do danas štošta se toga promijenilo. Bank of England i Banque de France su prvotno zamišljene kao institucije koje će financirati ratna djelovanja i upravljati dužničkim vrijednosnim papirima koje je izdavala država, no američke je zakonodavce zapravo u najvećoj mjeri zaintrigirala ideja o središnjoj banci kao faktoru stabilnosti financijskog sustava. Ironijom sudbine, u globaliziranom je svijetu tu rolu nemoguće precijeniti.
Premda su Amerikanci bili (i ostali) izrazito alergični na svaki pokušaj centralizacije vlasti, ozbiljna financijska kriza 1907. i posljedični pad BDP-a od čak 15 posto, natjerala ih je da temeljito razmisle o alternativama, i to nakon prva dva neuspješna pokušaja osnivanja središnje banke, krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Krizu je tada, kako navode povijesni izvori, suzbila koncentrirana akcija spašavanja koju je predvodio John Pierpont Morgan, osiguravši dovoljnu količinu likvidnosti kako bi se zaustavio domino efekt navale štediša na financijske institucije.
Nakon toga je formirana komisija sastavljena od bankara i visokih državnih dužnosnika koji su se potom razmilili Starim kontinentom, učeći iz prve ruke o iskustvima europskih zemalja. Autor zakona (formalnog naziva “Federal Reserve Act”) bio je Nelson Aldrich, no njegovi republikanci svejedno su glasali protiv prijedloga, dijelom u strahu od nekakve bankarske urote (barem je tako glasio jedan od argumenata ‘protiv’).
U tom se razdoblju postupno iskristalizirala i uloga središnjih banaka. Uz već spomenute, dodijeljen im je i monopol na izdavanje javnog gotovog novca (novčanica i kovanica) te mandat za upravljanje deviznim pričuvama. Regulacija i metodičan nadzor financijskog sustava nekako su došli na kraju, a cijelo vrijeme vodila se žustra rasprava o stupnju neovisnosti središnje banke. Danas po tom pitanju uglavnom vlada konsenzus: središnje banke trebale bi biti neovisne i posve lišene političkog utjecaja.
Iako se ta teza danas uzima zdravo za gotovo, konsenzus se brusio polako, a svemu je prethodio cijeli niz neuspješnih eksperimenata. Čak i ako stavimo po strani najekstremnije primjere u kojima su, popustivši pod pritiskom vladajućih garnitura, nekontroliranim tiskanjem novca itekako pridonijele tragičnim epizodama hiperinflacije, povijest nudi pregršt primjera promašenih politika u čiju su provedbu središnje banke bile aktivno uključene, uvijek u podčinjenoj ulozi, slijedeći diktat politike.
Pandorina kutija
Izravna povezanost stupnja neovisnosti središnje banke i stope inflacije empirijski je dokazana – korelacija ima pozitivan predznak i snažno podupire aktualan smjer evolucije. Neovisnost koja je nerijetko najprije izborena u praksi, a tek potom formalizirana u teoriji (izmjenama zakonskog okvira), danas može poslužiti i kao uvjerljiv argument kritičarima.
Središnje banke, barem one u razvijenim zemljama, već su odavna nadišle proporcije nekakve periferne, tehnokratske institucije u kojoj se raspravlja tek o ezoteričnim fenomenima ili imaginarnim konceptima kao što je R* (neutralna kamatna stopa s kojom je moguće ostvariti punu zaposlenost i stabilnu inflaciju).
Danas tamo sjede sukreatori državne ekonomske politike koji raspolažu vrlo opipljivim utjecajem na život prosječnog građanina, ali se ne biraju na izborima. Iz te je činjenice relativno lako izvesti i populistima omiljenu tezu o demokratskom deficitu kakva se najprije može čuti kad je riječ o supranacionalnim institucijama (poput Europske komisije).
Doista, kreatori monetarne politike tek posredno snose odgovornost za negativne posljedice svog rada, dok je njihova uloga sve veća i sve važnija, čak i kada se odmaknemo daleko od financijskih tržišta, na kojima središnje banke već duže vremena vedre i oblače. Dovoljno je osvrnuti se na nedavnu povijest i primjere poput američke ‘subprime’ krize koja se dugo vremena hranila niskim kamatnim stopama središnje banke ili europske dužničke krize koju je u trenutku nadahnuća, figurativno rečeno, goloruki Mario Draghi priveo kraju.
Još nismo ni spomenuli niz nekonvencionalnih mjera poput kvantitativnog popuštanja ili zatezanja (‘Quantitative Easing’ & ‘Quantitative Tightening’), izravnih intervencija na financijskim tržištima ili pak mikroprudencijalne politike koja ubrzano ulazi u mainstream i postaje dio konvencionalnog arsenala, makar je tek u iznimnim slučajevima predmet rasprava šire javnosti.
Kada sve navedeno stavimo u kontekst ekonomske politike koju središnja banka samostalno provodi, vodeći se proklamiranim ciljem održavanja cjenovne stabilnosti, postaje sve teže predvidjeti kuda nas to može odvesti. Primarna zadaća djelovanja središnje banke zvuči prilično razumljivo i jednostavno, no time se zapravo otvora prava Pandorina kutija mogućih ishoda.
Praktična implementacija osnovne zadaće u značajnoj mjeri postaje podložna različitim interpretacijama. U rukama kreativnih i poduzetnijih kreatora monetarne politike može iznjedriti sve i sva, kao što to primjer Japana zorno dokazuje. Kratkoročne negativne kamatne stope, rigidna kontrola krivulje prinosa kojoj je relativno lako zalijepiti etiketu ‘financijske represije’ i kupnja najrazličitijih kategorija financijske aktive, a sve u ime višeg cilja izvlačenja zemlje iz deflacijske spirale, doista je bilo nemoguće predvidjeti prije nego je započeo taj eksperiment frapantnih razmjera. Desetak godina kasnije, središnje banke razvijenih zemalja već su u manjoj ili većoj mjeri replicirale sve navedene metode i usput ih usavršavale.
Novo doba, nove inicijative
Kako će onda središnje banke izgledati u idućim godinama ili desetljećima? Pitate li pragmatične (i poprilično konzervativne) Amerikance, neće se bitnije promijeniti. Na prvi pogled, prostora za razvoj i nema previše. Bit će, dakako, nekakvih sitnih promjena, preciznije metodologije i sofisticiranijeg instrumentarija koji će središnjim bankama osigurati veću dozu preciznosti u provedbi monetarne politike.
Međutim, povijest pokazuje da se ta priča kontinuirano razvija, nerijetko u posve nepredviđenim smjerovima. Kao potvrda potonje spoznaje mogu poslužiti i brojke o kreditnoj aktivnosti poslovnih banaka tijekom proteklih godinu-dvije dana u sektoru energetike. Ili još preciznije, u segmentu proizvodnje fosilnih goriva.
Prema podacima Bloomberga, značajan broj malih (regionalnih) američkih banaka prema tom kriteriju tijekom prošle godine preskočio je bitno etabliranije rivale iz Europe. I dok zvučna imena kao što su BNP Paribas (najveća europska banka) i ING Groep (najveća nizozemska banka) nezadrživo klize nizbrdo na rang listi najvećih kreditora naftnih kompanija, Citizens Financial Group ili Truist Securities (za koje su samo rijetki čuli izvan američkih granica) ih ubrzano sustižu. Ne, nisu u pitanju tek naprasno smanjeni apetiti za financiranjem proizvodnje sirove nafte ili prirodnog plina, uvjetovani probuđenom sviješću o štetnim posljedicama klimatskih promjena i/ili pritiskom javnosti, već izmijenjeni stavovi – Europske središnje banke.
Još početkom prošle godine prvi čovjek FED-a Jay Powell ispalio je kako Fed “nije, niti namjerava biti, kreator klimatske politike”. Njegovu je suzdržanost lako objasniti pragmatičnošću, a još više željom da ostane po strani u sukobu između demokrata i republikanaca na temu klimatskih promjena i zelene tranzicije.
Rezon je s ove strane Atlantika bitno drukčiji: Isabel Schnabel, članica Upravnog vijeća Europske središnje banke, zagovara bezuvjetno usklađivanje stavova središnje banke s Pariškim sporazumom. Njen kolega Frank Elderson, zadužen za superviziju poslovnih banaka, najavljuje i kazne za financijske institucije koje i dalje propuštaju uzeti u obzir utjecaj klimatskih promjena, navodeći kao argument zastrašujuće scenarije s kojim ćemo se suočiti ako ne uspijemo zaustaviti globalno zatopljenje čega ni banke neće biti pošteđene.
Što se Powella tiče, problematika klimatskih promjena čvrsto je u domeni izabranih predstavnika na vlasti, dok se ECB javno obvezala na provedbu monetarne politike koja je u skladu s ciljanim smanjenjem emisija štetnih plinova. Razlika nije tek deklarativne naravi. Primjerice, ECB svoj portfelj korporativnih obveznica polako usmjerava zelenim kompanijama i sklona je drukčijem tretmanu “onih drugih”. To u praksi znači da će se potonji zaduživati po manje povoljnim uvjetima, čime središnja banka zadire u sferu ekonomske ili čak industrijske politike, aktivno podržavajući inicijative Europske komisije.
Argument drži vodu ili je posve promašen, ovisno s koje strane političkog spektra ga promatrate. To je ionako manje bitno: za ovu priču puno važnija je spoznaja o još aktivnijoj roli središnje banke koja na neki način već izravno kroji sudbinu korporativnog sektora, dodatno naglašavajući nastavak višestoljetne evolucije. Ili je to barem slučaj na Starom kontinentu za kojim Amerikanci možda opet kaskaju.
