Nakon godine relativne samozatajnosti, Agencija za potizanje izvoza i ulaganja predstavila je svoje rezultate. Pohvalili su se da su doveli 37 projekata koji su, kako kažu, ukupno teški milijardu eura. Na početku mojeg razgovora s čelnikom agencije Slobodanom Mikcem, u ured je ušla suradnica koja mu je napomenula da je došla gospođa iz Rusije po obećane materijale. Mikac je odgovorio da pregleda gotove projekte i ‘sprži’ joj one koji bi mogli biti zanimljivi ruskim investitorima. Kako mi je poslije objasnio, radi se o supruzi jednog bogatog Rusa, koju je upoznao po ‘kulturnoj liniji’, na varaždinskim baroknim večerima. Kad je saznala čime se on bavi, priča Mikac, oduševila se, jer da zna mnogo ruskih biznismena koji su zainteresirani za ulaganje u Hrvatsku, ali nisu znali kome da se obrate.

MIKAC: Rekao sam joj da dođe u Zagreb, da ćemo joj dati neke projekte od sveukupno 91 na kojima trenutno radimo i koji se mogu i interno predstaviti, da uopće vidimo u kojem segmentu su oni zainteresirani. Mi smo investitore iz tih nama egzotičnih zemalja pomalo zapostavili, koncentrirali smo se na Europu, eventualno Ameriku. Mislim da je došlo vrijeme da se okrenemo, jer jako mnogo potencijala ima na Dalekom istoku, pogotovu što se tiče logistike, luka i transporta, ali sad već i proizvodnje, tako da već imamo obavljene i neke preliminarne kontakte i za autoindustriju i elektroindustriju. U lipnju idemo u Japan predstaviti cjelovite mogućnosti ulaganja. Nedavno je u medijima bila objavljena karta japanskih investicija u ovom dijelu Europe gdje je Hrvatska bila označena jednom velikom nulom. Nadam se da ćemo to uskoro promijeniti.

A tko je kriv zato što je nula?
MIKAC: Djelomično smo u tim krugovima i dalje percipirani kao zemlja u ratu, oni nisu dovoljno informirani. Drugo, slovimo kao zemlja skupe radne snage, a nismo učinili dovoljan napor da objasnimo da sama cijena sata rada ne znači da se u njemu mnogo i napravi. Bitan je odnos vremena i produktivnosti.

Pa nismo baš ni prema tome poznati!
MIKAC: Ja vam mogu reći da sigurno nismo u svjetskom vrhu, ali jesmo među ovim zemljama s kojima nas uspoređuju. To je činjenica. Mogu vam to potkrijepiti primjerom: jedan njemački investitor, tvrtka BHS koja proizvodi strojeve za proizvodnju kartona, koja ima tvornice u Njemačkoj, Švicarskoj, Češkoj i Hrvatskoj. U Njemačkoj je norma 100, u Češkoj su na 65, a Hrvatska je lani imala 103. Toliko o produktivnosti. Cijena rada u tekstilu u Rumunjskoj i Bugarskoj je sigurno niža, no ipak firme poput Armanija i Bossa zbog kvalitete, ali i cijene, i dalje šivaju u Varteksu, Kamenskom…

No, citiram što ste vi nedavno izjavili – da treba “smanjiti poreze na rad, što bi značajno potaknulo razvoj poduzetništva”. Znači, ukupna cijena rada je i dalje previsoka?
MIKAC: Tako je, ukupna cijena je definitivno previsoka, jer nam je javna potrošnja previsoka. Kad javni, odnosno državni, sektor ima preko 65 posto BDP-a onda to za gospodarstvo sigurno nije zdravo. Pri tome sam taj vlasnički odnos nije toliko nezdrav koliko javne tvrtke u kojima je prosječni dohodak viši od onoga u gospodarstvu koje ga u stvari plaća. I taj nesrazmjer je jedan od izvora relativne skupoće rada. Nažalost, ljudi premalo dobivaju neto plaćeno, a previše se troši za nekave poreze, doprinose…

Znači, ukratko – skupa je država.
MIKAC: Skupa je država, skupa za poduzetništvo, pogotovo za one niskoakumulativnije grane proizvodnje. Visokoakumulativna proizvodnja to trpi. I zato su tvrtke poput Siemensa, Ericssona, IBM-a, Microsofta jako zadovoljne u Hrvatskoj jer one imaju prostora da to sve mogu pokriti, a drugi razlog zadovoljstva je okruženje. Mi uvijek zaboravljamo, i ne ističemo to dovoljno u svojim prezentacijama, da je Hrvatska relativno jako sigurna zemlja i da je u njoj ugodno živjeti. I to nam je velika prednost koju stalno moramo naglašavati.

No, vi biste nastalu rupu u proračunu popunili porezom na neiskorištenu imovinu. Može li se to doista realizirati, može li se na neki način kažnjavati vlasnike za neadekvatan odnos prema vlastitoj imovini?
MIKAC: Ne kažnjavati, ne smatram to kaznom, nego ih samo pozvati da plaćaju ono što i svi drugi plaćaju. Ako imam neku imovinu, netko, u ovom slučaju država, omogućava mi da tu imovinu sigurno mogu uživati, netko me štiti u uživanju te imovine – to moram platiti. To je u svim zapadnim zemljama tako. Mogu reći iz iskustva, mnogo vremena sam proveo u Njemačkoj – ja sam tamo plaćao porez na imovinu! I to je najnormalniji, najpravedniji način poreza. I ja ne vidim zašto bi netko u Zagrebu plaćao 53 posto poreza na rad, a ako ima kuću na Trgu republike ne bi plaćao ništa?!?

No, imamo sličan pokušaj s poljoprivrednim zemljištem, što baš i nije uspjelo?
MIKAC: Nije, jer, naravno, zbog prevelikih otpora i nedosljednosti. Neshvatljivo je da država daje ogromne poticaje poljoprivredi, koji su relativno veći nego u zemljama EU, a s druge strane su nam polja neobrađena. Naravno, to pogoduje špekulacijama, jer ljude ništa ne košta, cijene nekretnina vrtoglavo rastu. Nije moralno dopustivo da se od nerada živi bolje nego od rada. Čak i u hrvatskom ustavu u članku 91. stoji da porezno opterećenje mora biti raspoređeno pravedno prema mogućnostima. Mi imamo relativno kvalitetnu regulativu, no sankcija ne slijedi dovoljno brzo i nije dovoljno visoka da bi bila efikasna.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Marketing sutrašnjice

PANEL – Mediji i marketing: „Brojke više ne znače ništa ako publika ne vjeruje“

Za kakva ulaganja Hrvatska nije pogodna?
MIKAC: Ulaganja u niskoakumulativne djelatnosti nisu za Hrvatsku, to ne bih ni savjetovao nikome, ako netko traži jeftinu radnu snagu, sigurno je bolje da ide u Kinu i Indiju. Ako netko traži kvalitetu uz pristupačnu cijenu, onda je sigurno Hrvatska jedna od mogućih destinacija.

Stiglo je nekoliko velikih greenfield investicija, poput Boxmarka u Varaždinu, no nijedna stvarno velika kao što su kakve privlače pažnju u regiji. Može li se Hrvatska nadati nečem sličnom?
MIKAC: Zapravo, mislim da takve projekte u Hrvatskoj prije nekoliko godina nije bilo ni moguće realizirati, no sada je došlo vrijeme i za neke stvarno velike projekte. Ne mogu još reći detalje, jer su razgovori još u tijeku, no trenutno radimo na dva takva projekta.

No, možete nam reći razmjere projekta. Koliko radnih mjesta?
MIKAC: Pa evo, prvi bi trebao donijeti oko 5000, a drugi oko 15000 radnih mjesta.

Ima li u Hrvatskoj gradova koji imaju dovoljno radne snage, naravno, ne bilo kakve, za projekte poput velikih tvornica automobila i automobilskih dijelova ili potrošačke elektronike?
MIKAC: Iako je nezaposlenost relativno velika, kvalitetna radna snaga jest problem, ali u nekim sredinama se može organizirati. Kad je Peugeot dolazio u slovački Kolin, grad je urbanistički plan prilagodio gradnji velike nove tvornice i dolasku nekoliko tisuća radnika iz okolice. Također, mi u Hrvatskoj se moramo pomiriti s tim da će za neke manje atraktivne poslove biti potrebno uvoziti radnu snagu.

Ovih 37 investicija koje ste predstavili, jesu li to oni koji su došli k vama ili oni koje vi sami doveli?
MIKAC: Dijelom, uvijek vam je to neka mješavina, nikad se ne dogodi da svi dođu sami, morate otići van i prezentirati, Uvijek je najbolja reklama zadovoljan investitor koji onda u svojem krugu ljudi prenosi dobar glas.

No koliko je tu doista onih koji uopće ne bi došli da ih vi niste potezali za rukav?
MIKAC: Rekao bih otprilike polovica. Kad smo došli govorilo se da u ladicama ima svega i svačega, a na kraju se vidjelo da zapravo nema gotovo ničega. Da bi privukli nekoga moramo imati nešto što se nekome može prodati i jedan od prvih zadataka nam je bio priprema gotovih projekata koji bi bili interesantni investitorima.

Koji su najčešći razlozi odustajanja investitora?
MIKAC: Prema svim anketama, tri stvari se uvijek pojavljuju na prvom mjestu: birokracija, neažurno sudstvo i korupcija. Tri stvari koje se međusobno prožimaju. Najgore je što se može dogoditi je da investitor koji se odlučio ulagati u Hrvatsku ode zbog pretjerane birokracije, koja nakon toga ne snosi nikakve posljedice. Neosporna je činjenica da Hrvatska ima najveći broj sudaca i sudova i najveći broj neriješenih predmeta. Može biti samo dva razloga: ili su zakoni toliko netransparentni i nedorečeni ili suci ne rade dovoljno. Ja treće tu ne vidim.

Na ovo mjesto ste došli na krilima uspjeha varaždinske slobodne zone, koja je u Hrvatskoj slučaj za sebe, no što je s ostalima?
MIKAC: Taj institut kad je osnivan 1996. imao je svojeg opravdanja. No, između ostaloga i zbog nepostojanja ovakve agencije nije bio dovoljno populariziran u inozemstvu. Nije bilo sistema, a nema ga još ni danas. To će biti jedan od idućih akcija ove agencije, da se otvore lokalni uredi agencije i uredi u svijetu kako bi se povezao lokalni sa svjetskim nivoom.

Imate li vi ljudi za to, ili to znači širenje agencije? Imamo li mi gospodarsku diplomaciju I možete li vi to postati?
MIKAC: Mi još nismo gospodarska diplomacija, no rado bismo to bili. To može, ali i ne mora značiti širenje. Austrijska agencija ima tisuću ljudi, nas nema niti 40, a pokrivamo još i izvoz i javnoprivatno partnerstvo.

Znači da ne izgleda baš realno da vi možete kvalitetno pratiti sve te projekte?
MIKAC: Momentalno možemo dovesti reda u kući, zatim ćemo ići vani i tu novac doista ne smije biti upitan. Ako bude problema s novcem iz proračuna, mi ćemo se privatno sigurno snaći. Evo sad ćemo otvoriti prvi ured u svijetu, kojeg ćemo financirati privatnim sredstvima, jer su tvrtke zainteresirane da iziđu na to tržište. Zajedno ćemo organizirati jednog čovjeka koji će prodavati robu za desetak tvrtki. To jednu tvrtku stoji par stotina dolara mjesečno, dakle, nikakav izdatak.

Je li vrijeme zona sad već prošlo?
MIKAC: I u Irskoj je vrijeme zona vrlo brzo prošlo, a imaju stope rasta o kojima Hrvtaska može samo sanjati. Slobodna zona nije nekakva deus ex machina. Ja vas uvjeravam da bi i bez nje investitori došli u Varaždin ulagati, kao što su se neki smjestili i izvan slobodne zone. Alati za privlačenje investitora postoje, oni bi mogli biti veći i bolji. A visina poreza nikad nije bila neka značajnija prepreka investiranju.

Ovi projekti su dobrim dijelom namijenjeni izvozu, no što je s drugim dijelom vašeg posla – poticanjem izvoza postojećih hrvatskih tvrtki?
MIKAC: Upravo je privlačenje ulaganja najveći poticaj izvozu. Izvoz Varaždinske županije zbog te zone samo je lani porastao za 30 posto i prvi put u povijesti varaždinska županija je veći izvoznik nego uvoznik. Ako uvedemo sustav stalnog poticanja izvoza, onda nismo napravili ništa, ali ciljane akcije koje imaju svoje vremensko i prostorno ograničenje, poput izvozne ofenzive, ako se dobro sprovedu, donijet će rezultate.

Ima li Hrvatska uopće proizvod za izvoz?
MIKAC: Da bi nešto mogli izvesti morate to i imati – osnovni hrvatski problem je da nema dovoljno proizvoda u kojima je konkurentna po cijeni i po kvaliteti i, što je još važnije – u dovoljnim količinama. Kad sam razgovarao s kineskim veleposlanikom, razmišljali smo što bi to Hrvatska mogla izvesti u Kinu. I gdje god smo došli, od povrća do cipela, bilo što – jednostavno nismo imali dovoljnu količinu. Kad bi cijela hrvatska proizvodnja vina išla u Kinu, ne bi bila dovoljna za jedan Šangaj. Znači, moramo potražiti niše, ne razgovarati više o Kini, nego o jednoj pokrajini, jednom gradu ili dijelu jednog grada, gdje bi mogli ciljano promovirati naše proizvode.

Projekt e- Ulaganja

U pripremi je i projekt e- ulaganja kojem je svrha da se već postojećim ali i potencijalnim ulagačima omogući brža i transparentnija usluga. Projekt podrazumijeva portal koji će se otvoriti na web stranicama Agencije, a pružati će mogućnosti ulagačima čije projekte vodi Agencija da 24 sata na dan kroz sedam dana u tjednu imaju uvid u status svog projekta. Druga mogućnost koji će ovaj portal e- ulaganja nuditi je namijenjen potencijalnim ulagačima koji će moći simulirati svoje projekte te na taj način dobiti prvu informaciju o potrebitim procedurama, poticajima troškovima i svim ostalim informacijama koje jedan ulagački projekt zahtijeva. Projekt e- ulaganja sa mogućnošću simulacije projekta nema ni jedna država u svijetu te bi stoga ovo bio pionirski pothvat Agencije koji bi još jednom dokazao hrvatsku inovativnost.