Najveći američki investicijski fond čijim se udjelima trguje na burzi (ETF) specijaliziran za dionice frontier (graničnih) tržišta trenutno ima nešto manje od 700 milijuna dolara aktive; najveći ETF u segmentu rastućih (emerging) tržišta je div s otprilike 100 puta većom imovinom. Američki se ulagačima trenutno nudi svega pet ETF-ova fokusiranih na granična tržišta (među kojima je i Hrvatska), s mršavih 1,3 milijarde dolara ukupne imovine raspodijeljene, po svemu sudeći, na svega šačicu zainteresiranih avanturista. Ali zato investitori koji ganjaju izloženost prema dinamičnim tržištima u razvoju imaju na raspolaganju čak 247 različitih ETF-ova čija ukupna imovina doseže vrtoglavih 287 milijardi dolara. Razlika je uistinu drastična.

Jedan klik od milijardi eura

Navedene brojke zorno oslikavaju praktične implikacije naizgled tek suhoparne administracije i kategorizacije tržišta kapitala širom svijeta: ona sa statusom tržišta u razvoju mogu računati na bitno veći interes i neusporedivo veći priljev inozemnog kapitala koji bespogovorno prati službenu klasifikaciju nekolicine renomiranih indeksaških obitelji. Prema aktualnoj podjeli koju potpisuje MSCI, daleko najpoznatijeg i najvećeg kreatora burzovnih indeksa, samo su tri zemlje s ovu stranu nekadašnje željezne zavjese uspjele zaraditi prestižan (u okviru realnih mogućnosti) status tržišta u razvoju. U pitanju su Češka, Mađarska i Poljska, tercet koji se na krilima izdašnih inozemnih investicija i članstva u Europskoj uniji već odavna odvojio od nekadašnjih drugova. Svima ostalima to do danas nije pošlo za rukom, pa tako ni Rumunjskoj, iako je prije gotovo desetak godina burza u Bukureštu, definirajući ključne sastavnice razvojne strategije, navela upravo uvrštenje u MSCI indekse tržišta u razvoju kao jedan od ključnih ciljeva do 2017. godine. Ništa čudno – manje ili više ambiciozne, ali tek deklarativne aspiracije, ionako nikad nisu bile mjerilo uspjeha (svojedobno je u planu bilo i uvođenje eura do 2019. godine).

Ali je zato proslavu 25. obljetnice burze itekako uveličala vijest iz Londona – FTSE Russell je u rujnu 2020. godine premjestio Rumunjsku u skupinu tržišta u razvoju. Tadašnji ministar financija Florin Citu, koji se nešto kasnije prometnuo u premijera, trijumfalno je istaknuo kako “Rumunjsku tek jedan klik dijeli od milijardi eura inozemnog kapitala”. Ironijom sudbine, domaći BET indeks je istoga dana uknjižio dnevni pad vrijednosti, no ministar je doista bio u pravu. Makar su u nekolicinu indeksa u startu tada uključene tek dvije rumunjske dionice (danas ih je 13), već istog mjeseca (u usporedbi s istim razdoblje prethodne godine) ukupan je promet dionicama na burzi uvećan za gotovo četiri puta, premašivši pola milijarde eura (oko 25 milijuna eura dnevno), iako su i MSCI i S&P Dow Jones Indices ostali suzdržani (sve do današnjeg dana).

Usporedbe radi, u rujnu 2016. godine, kada je FTSE Russell Rumunjsku tek stavio na watch list, najavivši mogućnost promjene statusa koja je uslijedila tek četiri godine kasnije, prosječan dnevni promet dionicama vrtio se oko sedam milijuna eura, a upravo je niska razina likvidnosti (u kojoj teško mogu plivati inozemni institucionalni investitori) bila jedna od ključnih prepreka na putu ka elitnom društvu.

Izlog za strane investitore

Nekako smo navikli da nam Rumunjska, zemljopisno smještena puno istočnije i orijentirana prema zapadu, doslovno i figurativno gleda u leđa: iako je riječ o četiri puta većoj ekonomiji od Hrvatske, naš BDP po stanovniku (nešto manje od 18 tisuća dolara) još je uvijek zamjetno iznad rumunjskih brojki (manje od 15 tisuća dolara). Međutim, etiketa tržišta u razvoju doista je (osobito iz hrvatske perspektive) hvalevrijedno postignuće, svojevrsni game changer koji bitno mijenja percepciju velikih igrača, bilo da je riječ o financijskim institucijama ili korporativnim divovima, svjedočeći ujedno i o zahtjevnim standardima koje je prethodno trebalo dostići. I dok ga u Hrvatskoj vladajuće garniture sustavno ignoriraju, Rumunjska tržište kapitala očito doživljava bitno drukčije, kao svojevrsni izlog koji može privući inozemne investitore. Štoviše, zemlja je hrabro iskoračila u drukčijem smjeru još 2009. godine, izmaknuvši upravljačku strukturu nad “obiteljskim srebrom” izvan domašaja političara.

Poput većine zemalja bivšeg komunističkog bloka, i Rumunjska je odlučila iskoristiti državnu imovinu kao sredstvo kompenzacije žrtava komunističkog režima (u ovom slučaju onih čija je imovina nekoć konfiscirana), utemeljivši 2005. Fondul Proprietatea, dioničko društvo u čiji su portfelj utrpani vlasnički udjeli osamdesetak kompanija u pretežito državnom vlasništvu (tada procijenjene vrijednosti oko 3,6 milijardi eura).

Sličan recept smo imali prilike vidjeti i na ovim prostorima, realizacijom koncepta privatizacijskih investicijskih fondova (PIF), no Rumunjska se odlučila na bitno krupniji iskorak, imenujući 2009. godine, nakon prevedenog natječaja, za upraviteljaameričku investicijsku kuću Franklin Templeton Investment Management. Otprilike 18 mjeseci kasnije, dok je zemlju spašavao aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) težak 20 milijardi eura, Fondul Proprietatea je izlistao svoje dionice na domaćoj burzi, a četiri godine kasnije i na Londonskoj burzi. Odricanjem kontrole nad državnom imovinom u korist formalno neovisne institucije unekoliko podsjeća na aktualnu praksu Hrvatskog nogometnog saveza koji je dogovorio razmjenu s ciparskim sucima, a njih je puno teže optužiti za pristranost, ili im prišiti pripadnost ovom ili onom klanu.

No Cipar je miljama daleko od prvog razreda europskog (a kamoli svjetskog) nogometa, dok je dolaskom Franklin Templetona, za godišnju naknadu od 16 milijuna eura, Rumunjska osigurala angažman iznimno prvorazredne financijske institucije (itekako svjesne vrijednosti vlastitog brenda i reputacije u svijetu), svojevrsnog magneta za inozemne ulagače. I još i više od toga, jer Franklin Templeton je u mnogočemu sinonim za ulaganja na tržištima u razvoju i donio je sa sobom vrijedan know-how, postavljajući visoke standarde korporativnog upravljanja (u odnosu na nemušte pokušaje imitacije globalne prakse u produkciji lokalnih aktera).

Otključavanje potencijala

Od burzovne premijere do danas, cijena dionica fonda porasla je za 260%, što je otprilike dvostruko više od lokalnog burzovnog indeksa, ali ta činjenica još uvijek ne otkriva previše. Preuzevši skrb nad nacionaliziranom imovinom, Franklin Templeton je najprije, barem u određenoj mjeri, ograničio uplitanje politike, ali i inicirao reforme regulatornog okvira, podebljao ulogu (i prava) manjinskih dioničara, podigao razinu transparentnosti, uspostavio regularne kontakte s globalnim igračima i kompanije iz svog portfelja polako dovodio u red (u kontekstu učinkovitosti i konkurentnosti), kako bi “otključao njihov puni potencijal”. Umjesto podilaženja partikularnim (političkim) interesima, kako to obično biva kada je riječ o državnoj, svačijoj i ničijoj imovini, upravljanje je podređeno jasnom cilju povećanja vrijednosti za dioničare.

Kulminacija te prakse trebala bi biti realizacija inicijalne javne ponude dionica Hidroelectrice, najvećeg domaćeg proizvođača električne energije u kojem fond drži oko petine vlasničkog udjela. Riječ je o prilično krupnom zalogaju, budući da dotičan paket dionica, čija se vrijednost procjenjuje na 2,5 milijarde eura, predstavlja čak tri četvrtine ukupne imovine koju kontrolira Fondul Proprietatea i bitna je stavka dogovora s Europskom komisijom (u kontekstu pristupa sredstvima za oporavak od pandemije).

Izlazak na burzu kompanije čija bi tržišna kapitalizacija premašuje 12 milijardi eura doista bi mogao biti događaj godine, privlačeći interes inozemnih, ali i domaćih ulagača. I možda bi u konačnici mogao navesti MSCI da se povede za primjerom svog konkurenta, te Rumunjsku konačno premjesti sa watch liste i dodijeli joj status tržišta u razvoju. O kojem Hrvatska u ovome trenutku može samo – sanjati.