Povećane ambicije Europske unije vezane uz klimatske ciljeve, posebice one koji se odnose na smanjenje neto emisija stakleničkih plinova, za mnoge proizvodne sektore i industrije danas su praćene više nego opipljivim “nuspojavama” s negativnim odrazom na poslovne rezultate.

Jedna od tih nuspojava je rast cijena raznih sirovina, od metala do poljoprivrede, a on je, pak, nemalo potaknut snažnim rastom cijena tzv. emisijskih jedinica CO2 (EUA). S oko 25 eura početkom prošle godine, cijena im je nakon pandemijskog šoka bila pala, ali je 2020. zaključena godišnjim rastom od gotovo 30 posto, na 32 eura. No, ove je godine porasla za dodatnih više od 50 posto, na 50-ak eura, što je rekordna razina od uvođenja te regulative. Za kompanije koje su svojim profilom onečišćivači i kao takve su upućene na obvezu kupovanja dozvola za te emisije njihov rast cijena može se iščitati i u kvartalnim financijskim izvješćima.

U Petrokemiji, primjerice, upravo su cijene naknada za emisije CO2 dale i najjači pečat financijskom rezultatu u odnosu na prošlu godinu.

Dok je 13-postotni pad prihoda na razini Grupe (na 490 milijuna kuna) umnogome posljedica remonta proizvodnih postrojenja početkom godine, pad operativne i neto dobiti objašnjava se velikim dijelom upravo cijenama emisijskih jedinica CO2, iako su u odnosu na lanjski prvi kvartal porasle i cijene prirodnog plina (u prosjeku 18 prema 10,6 eura/MWh).

“Negativan utjecaj jednokratnih stavki vezanih uz vrijednosno usklađivanje obveza za naknade na emisije CO2 na EBITDA, operativnu i neto dobit iznosio je u prva tri mjeseca ove godine 50 milijuna kuna, dok je u prvom tromjesečju 2020. na toj stavci zabilježen pozitivan utjecaj na razini 19 milijuna kuna”, istaknuo je u komentaru rezultata predsjednik Uprave Petrokemije Davor Žmegač.

Ukupni negativni utjecaji (računajući i cijene prirodnog plina) samo su djelomično ublaženi većim prodajnim cijenama mineralnih gnojiva te provedenim mjerama učinkovitosti, kaže. Prema dosadašnjim kalkulacijama, a one još nisu konačne, do kraja ove godine u Petrokemiji računaju da će trebati kupiti oko 250.000 emisijskih jedinica (EUA). A s obzirom na snažan rast cijena to će, kažu, sasvim sigurno utjecati na troškovnu stranu poslovnog plana kompanije za 2021. godinu.

Spomenute troškove ima i većina konkurenata Petrokemije, ali uvoz roba s tržišta koja nisu u EU i nemaju CO2 regulativu bitno narušava korektnu tržišnu utakmicu u Europskoj uniji, kažu. U svakom slučaju, u kutinskoj kompaniji kao neminovnost ističu investicijski ciklus s ciljem smanjivanja emisija CO2 i prelaska na zelenu energiju. Jer, jer veliki proizvođači iz Norveške, Danske, Njemačke i drugih zemalja ubrzano prelaze na nove održive i zelene tehnologije.

Tu tranziciju, međutim, aktualni rast cijena EUA mnogima prilično otežava. Pritom im je slaba utjeha to što uzlaznu cjenovnu putanju, prema mnogima, danas dijelom potiče i to što se na ETS tržište (EU platforma za trgovanje CO2 emisijskim jedinicama) uključuje i sve više financijskih igrača koji sami nisu obveznici njihove kupnje, već ih vide kao dobru investiciju s perspektivom daljnjeg rasta cijene u dogledno vrijeme.

“Povećanje cijena CO2 emisija (EUA) na rekordne razine predstavlja niz problema za većinu proizvodnih sektora diljem Europske unije i s aspekta profitabilnosti i s aspekta novčane pozicije”, objašnjava Ivana Čehulić, članica Uprave Nexe grupe za financije.

To istovremeno otežava ulaganje u nove tehnologije potrebne da bi se omogućila tranzicija proizvodnih pogona na tehnologije s niskim udjelom ugljika. Jer, to su izuzetno visoka ulaganja koja zahtijevaju velik angažman novčanih sredstava”,, objašnjava.

S obzirom na sirovine i gorivo koje se koristi u proizvodnji cementa i drugih građevinskih materijala, i Nexe je upućen na značajne obveze u smislu količina emisije CO2.

Nasuprot tome, u slučaju Hrvatske elektroprivrede, kao daleko većeg I složenijeg sustava, trošak nabave emisijskih jedinica ugljičnog dioksida u strukturi ukupnih poslovnih rashoda iznosi oko 3,7 posto, pa ne očekuju ni značajan utjecaj eventualnog dodatnog porasta cijena emisijskih jedinica na poslovne rezultate HEP Grupe u 2021. Od porasta cijena emisijskih jedinica i energenata štite se, kažu, “ugovaranjem unaprijed dijela potrebnih količina kao i optimiranjem izvora električne energije diverzificiranog proizvodnog miksa uvažavajući te trendove”.

Ipak, s obzirom na Zakon o klimi predstavljen od strane Europskog parlamenta te postavljanje novog cilja smanjenja CO2 emisija do 2030. godine od 57%, odnosno predviđanje istog Zakona za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine, smanjenje onečišćenja iz proizvodnje u sljedećih će deset godina sigurno biti jedan od najvećih izazova za cijelu Europsku uniju, pa tako i za Hrvatsku i njezin proizvodni sektor.

Slijedom svega, cijene emisija CO2 i u nastavku godine vjerojatno će rasti, smatra Čehulić. Neka predviđanja, dodaje, već sada sugeriraju da bi cijena do kraja godine mogla biti čak 65 eura po jedinici. A postoje i špekulacije pojedinih “hedge fondova” koji tu cijenu vide i na značajno višoj razini, pa se u tim krugovima špekulira i o cijeni od 100 eura po jedinici do kraja godine.

Čak i ako se ne dogodi toliki rast cijene, troškovi odnosno obveze kojima podliježu proizvodne kompanije iz EU nameću i pitanje cjenovne konkurentnosti u odnosu na one koje nemaju takve regulatorne zahtjeve. Za EU u cjelini pritom se uglavnom gleda na druge globalne sile, ali za pojedine domaće proizvođače to je i pitanje konkurenata iz susjednih država ne-članica.

Kako bi osigurala jednake uvjete za svoje proizvođače, Europska unija planira uvesti “carbon border adjustment mechanism“ odnosno jedno vrstu naknade na uvoz određenih roba prilikom čije se proizvodnje emitira velika količina CO2 emisija. No, kako kaže Čehulić, ta naknada planira se uvesti tek početkom 2023. godine. Istovremeno, postavlja se pitanje na koji će način EU riješiti problem izvoznika iz EU, tj. onih proizvođača u rubnim zemljama Unije. “Povećanje cijena emisija CO2 utječe na smanjenje konkurentnosti takvih EU proizvođača, pa je ključno pitanje u narednom razdoblju na koji će način EU pristupiti kompenziranju negativnog utjecaja cijena emisija CO2 na konkurentnost tih izvoznika”, zaključuje naša sugovornica.

Kad je pak riječ o nelojalnoj konkurenciji, Europsku komisiju brinu i drugi oblici narušavanja ravnopravnih uvjeta i tržišne utakmice od strane “trećih zemalja”, izvan EU. Ovaj tjedan EK je tako predložila novu uredbu s fokusom na pitanje “stranih” subvencija na jedinstvenom tržištu kojima se ostvaruju nepoštne prednosti. To je slučaj s npr. subvencijama kroz beskamatne zajmove i druga financiranja ispod tržišnih uvjeta, kao i neograničenim državnim jamstvima, sporazumima s nultom poreznom stopom ili izravnim bespovratnim sredstvima. Očekivano, najviše tih primjera odnosi se na Kinu.