Većina ljudi uzima zdravo za gotovo opća mišljenja društva bez preispitivanja. Sigurno nije jednostavno preispitivati postojeće ideje i spoznaje jer tako trošimo dragocjeno vrijeme za učenje novih znanja, a današnji način života ne trpi kašnjenje. Danas imamo školski program koji je toliko zatrpan da od djece ne očekujemo da sve zapamte i nauče, već se nadamo da će im barem nešto zapeti za uho.

A kad već ne mogu sve zapamtiti, kako uopće možemo očekivati da će ijednu činjenicu koja im je prezentirana uopće preispitati? Ne možemo, naravno. Tako odgojena djeca smo i mi sami. Uzimamo zdravo za gotovo sve što pročitamo, sve što čujemo, sve što vidimo na televiziji, jer nemamo vremena razmišljati je li to istina ili nije. A jedna od urbanih legendi je i da bez proizvodnje i poljoprivrede nema hrane ni proizvoda. Zastanimo ovdje na trenutak, pa preispitajmo samo tu činjenicu jer na taj način možda možemo promijeniti cijelo naše gospodarstvo i način razmišljanja cijele države. Ako pogledamo povijest čovječanstva, vidjet ćemo da su se u jednom trenutku ljudi podijelili na proizvođače (ratare i stočare) i osvajače (vojnike). Proizvođači su prema potrebi postajali vojnici kako bi se obranili, ali s vremenom su uvidjeli da je bolje da dio svojih prihoda odvoje za specijalizirane vojnike koji su taj posao obavljali puno stručnije od drugih, a svoje vrijeme posvete u potpunosti proizvodnji. Sa stvaranjem gradova ta se specijalizacija počela još više isticati, pa su se pojavili obrtnici i trgovci, a s vremenom i specijalizirane skupine ljudi koje su činile manufakture i tvornice. Cijelo to vrijeme postojala je skupina koja se bavila uslugama (prvo vojnici, poslije trgovci, pa doktori, svećenici i sl.), koja je uvijek bila manjina društva jer je proizvodnja proizvoda i hrane bila neefikasna i bilo je potrebno odvojiti strašno puno radne snage kako bi se proizvelo dovoljno za sebe i tek nešto malo viška za druge. Već u to doba ljudi su shvatili potrebu za uslugama, ali zbog neefikasnosti rada broj produktivnih osoba je uvijek bio u znatnoj prednosti pred brojem neproduktivnih.

S povećanjem efikasnosti kakvu imamo danas došlo je vrijeme da manji broj ukupne radne snage može proizvesti dovoljno proizvoda i hrane za čitavo čovječanstvo, što mijenja cijelu strukturu društva na koju smo navikli otkad čovječanstvo postoji. Mi smo danas dio tog povijesnog trenutka o kojem će se pisati i pripovijedati tisućama godina nakon nas, ali nesvjesni smo promjena i zbunjeni jer sve u što smo vjerovali se promijenilo. U prilog tome govore izjave tipa: “Ne možemo samo prodavati, moramo nešto i proizvoditi!”. A moramo li stvarno? Jesu li gradovi kad su nastajali mogli preživjeti iako nisu proizvodili hranu? Ja sam uvjeren da je isto pitanje mučilo građane prvoga grada: što ćemo jesti ako ništa ne sadimo? Pa nećemo jesti lonce, potkove ili mačeve? Ako pogledamo ponovno u povijest, jer to je ogledalo budućnosti, vidjet ćemo da su oni koji su se prilagodili novom sustavu s vremenom prošli puno bolje od onih koji se nisu željeli prilagoditi. Danas svi žele biti dio grada, nitko ne želi biti dio sela, dio prošlosti, svi žele biti dio budućnosti. Stoga je moje pitanje, želi li Hrvatska ostati “selo” budućnosti ili želi postati “grad” budućnosti? Želimo li i dalje proizvoditi jeftine proizvode i pitati se ima li proizvodnja u Hrvatskoj ikakve budućnosti ili želimo prodavati “selu” pamet, znanost, kreativnost, inovativnost i sl.? Ja sam gradski dečko i želim da moj “grad” i dalje ostane mjesto u koje žele svi doseliti.

Hrvoje Prpić, savjetnik Uprave HG spota