Analiza hrvatskog mirovinskog sustava koju je napravila kompanija Grubišić & Partneri, ekonomskog i financijskog analitičara Andreja Grubišića, za Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, čiji je Grubišić ujedno i predsjednik, daje jasan pregled stanja. A on ne daje razlog za optimizam što se visina mirovina i održivosti sustava tiče. U konačnici to nije samo hrvatski problem. Većina se zemalja u svijetu bori s održivošću mirovinskih sustava. A glavni razlog koji ga dovodi u pitanje su nepovoljni demografski trendovi. Visina uplata u mirovinski sustav onih koji rade nije dovoljna za pokriće primanja koja bi omogućila bezbrižan život u mirovini.
U što se ulaže?
U Hrvatskoj primjerice, 1,31 zaposlenika radi za jednog umirovljenika. Zbog ovako je lošeg omjera, stoji u analizi Grubišić & Partneri, u razdoblju od 2011. – 2020. od 376 milijardi kuna (49,9 milijardi eura) kumulativnih rashoda za mirovine, 56% se odnosilo na primitke od uplaćenih doprinosa, dok je ostatak od 46% financiran putem primitaka iz proračuna. Što se obveznih mirovinski fondova (OMF) tiče, njihova je neto imovina u deset godina (od 2011. do 2021.) porasla sa 41 na 127 milijardi kuna, pokazuje analiza Grubišić & Partnera. Na kraju prošle godine, pak, neto je imovina iznosila 132 milijarde kuna, odnosno 17,5 milijardi eura. Ovaj rast (86 milijardi kuna) u većoj su mjeri činile neto uplate članova OMF-a (43 milijarde), dok je ostatak do 42 milijarde ostvaren njihovim ulaganjima.
A u što OMF-ovi najviše ulažu? Dobro je poznato da u njihovom portfelju dominiraju domaće državne obveznice (59% ukupne imovine), čija je vrijednost u deset godina (2011.- srpnja 2021.), prema analizi napravljenoj za Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, porasla sa 27 na 76 milijardi kuna (10 milijardi eura). U istoj se analizi upozorava da ovakva struktura nije dobra jer obveznice imaju malu likvidnost i nizak kreditni rejting te predstavljaju koncentracijski rizik uz veliki konsolidacijski efekt na efektivne prinose članova.
A što se dugoročnih, desetogodišnjih prinosa OMF-ova tiče, oni su prema analizi publikacije Better Finance, Europske federacije investitora i korisnika financijskih usluga, od 2012. do 2021. iznosili 4,82%. Hrvatski su OMF-ovi tako ostvarili jedan od najboljih prinosa u odnosu na analizirane zemlje. U istom su razdoblju bolje prinose imali jedino obvezni mirovinski fondovi u Nizozemskoj (5%). Slijede mirovinski fondovi Litve koji su u desetogodišnjem razdoblju ostvarili prinose od 4,6%. Najniže prinose ostvarili su mirovinski fondovi Slovačke (1,43%).
S druge strane, domaći dobrovoljni mirovinski fondovi (III. stup), a koji, i otvoreni i zatvoreni, broje nešto više od 422.000 članova (obvezni broje 2,17 milijuna članova) u desetogodišnjem su razdoblju ostvarili najviše prinose u odnosu na usporedive zemlje – 4,41%. Drugi najbolji, estonski dobrovoljni mirovinski fondovi, ostvarili su prinose do 4%. Najniži su pak bili u Nizozemskoj, tek 0,33%. “Iako su izvedbe oba financirana stupa solidne, prilično mali doprinosi i nizak omjer pokrivenosti III. stupa postavlja pitanja adekvatnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj”, upozoravaju analitičari publikacije Better Finance.
Pogrešan pristup
Održivost mirovinskog sustava, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, dodatno je narušila korona kriza. Kako pojašnjavaju iz Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO) kao posljedica covid krize te napora kako bi je olakšale, mnoge zemlje posegnule su za fiskalnim i monetarnim alatima, koji su uključivali i razne modifikacije postojećih mirovinskih sustava. “Dok su mirovine bile zaštićene, mirovinski sustavi morali su se nositi s financijskim pritiscima koji su proizašli iz nižih doprinosa zbog pada prihoda, kao i zbog izuzeća povezanih s krizom za tvrtke i pojedince koje su mnoge zemlje uvele, iako su u mnogim slučajevima automatski transferi barem djelomično nadoknadili gubitak prihoda”, ističu iz UMFO-a.
Ipak, u odnosu na izazove koje je donijela kriza, daleko veće posljedice na mirovinske sustave, upozoravaju iz UMFO-a, imat će demografski trendovi, odnosno starenje stanovništva. Iz tog razloga, smatraju, efikasnost mirovinskog sustava povećava se u onim zemljama koje imaju neki oblik obveznog ili kvazi-obveznog sudjelovanja u nekom segmentu mirovinskog sustava.
”Stope uključenosti zaposlenih u obvezne mirovinske planove, bilo strukovne bilo osobne, znatno su veće od stopa uključenosti u dobrovoljne mirovinske planove, pa su tako obvezni mirovinski sustavi povoljniji i održiviji od sustava koji se oslanjaju isključivo na dobrovoljno sudjelovanje zaposlenih. Uvođenje obveznih mirovinskih planova donosi i veću svijest o potrebi nadzora nad imovinom u obveznim mirovinskim planovima, pa države donose strože regulative o upravljanju mirovinskim planovima, te strože zahtjeve za same upravitelje mirovinskih planova”, kažu iz UMFO-a.
Ne čudi stoga da Estoniju, koja je obvezni mirovinski sustav pretvorila u dobrovoljni uz opciju povlačenja određenog udjela sredstava s osobnog računa, navode kao negativan primjer promjena koje su određene države poduzele. Kao negativan primjer izdvajaju i Čile. “Čile je u 2020. godini omogućio povlačenje sredstava zbog krize uzrokovane epidemijom koronavirusa, te su članovi povukli oko 25% sredstava iz mirovinskih fondova. Omogućavanje ranog pristupa mirovinskoj štednji kao kompenzacija za ekonomske poteškoće može stvoriti dugoročne probleme, kojih bi posljedica mogle biti niske mirovine”, ističu iz UMFO-a.
Alternativno rješenje
Kao pozitivne primjere pak navode Irsku u kojoj se najavljuje usvajanje sustava automatskog učlanjivanja u obvezni mirovinski fond od 2024. godine. Izdvajaju i Tursku koja planira uvođenje obveznog mirovinskog plana utvrđenih uplata.
No u analizi napravljenoj za Udrugu članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, predlaže se nešto drugačije rješenje organizacije hrvatskog mirovinskog sustava. U dokumentu koji je izradila tvrtka Andreja Grubišića kao rješenje se nudi jačanje privatne mirovinske štednje, ali koja bi bila obvezna. Navode da bi doprinose za prvi mirovinski stup postupno trebalo smanjivati, sve dok ne padnu na 5% bruto plaće. Istovremeno bi trebalo jačati izdvajanja za privatnu mirovinsku štednju.
”Uplate dodatnih iznosa izdvajanih za privatnu mirovinsku štednju u cijelosti bi se liberalizirale u smislu da bi osiguranik mogao birati bilo koju obveznu privatnu mirovinsku shemu u zemljama EU, uključujući i hrvatske OMF-ove, ili druge obvezne mirovinske sheme koje bi bile pokrenute u RH za obvezni dio izdvajanja iz bruto plaće u svrhu privatne mirovinske štednje”, piše u analizi.
Ovo je jedno od rješenja reforme mirovinskog sustava, a koja, u posljednje vrijeme, nije na dnevnom redu domaće politike. U konačnici, reforme koje su do sada provedene nisu se pokazale efikasnima. Očigledno nam treba novi pogled jer se od prosječne mirovine u Hrvatskoj ne može pristojno živjeti, a u budućnosti bi moglo biti još gore.
