Nakon što je mjesecima tavorio unutar neuobičajeno uskog raspona, bitcoin je u studenome upriličio novi spektakl; iz tračnica ga je izbacio još jedan u nizu skandala, u kojem je glavnu ulogu odigrao Sam Bankman-Fried. Većinski vlasnik trgovinske platforme FTX i hedge fonda Alameda Research koji su praktički preko noći bankrotirali, šokirao je širu javnost i dobrano poljuljao povjerenje fanova (a time i cijenu bitcoina). Za pretpostaviti je da će još dugo vremena curiti zanimljivi detalji i kojekakve pikanterije.

Na tržištu koje radi od 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, svašta se može dogoditi u relativno kratkom vremenskom periodu, ali to u ovom slučaju i nije previše bitno, jer sve skupa upućuje na najobičniju – pronevjeru. Ili kripto rječnikom, jedan veeeeliki rug pull. Kako se to uopće moglo dogoditi? Jedan od (barem nekoliko) odgovora mogao bi biti – izostanak odgovarajućeg nadzora. U nedostatku ozbiljnije regulative, kaos je od samih početaka imanentan kripto ekosustavu.

Puno gora situacija

Saga je kulminirala nedugo nakon što su američki regulatori oktetu ponajvećih investicijskih banaka aktivnih na Wall Streetu odvalili po 200 milijuna dolara kazne; Bank of America je u škrabicu gurnula nešto više od toga, a one manje su prošle nešto bolje, sukladno statusu i tržišnom udjelu. Razlog? Zaobilaženje naizgled banalne regulative u jeku pandemije. Konkretno, banke su propustile nadzirati i učiniti dostupnom internu komunikaciju koja se, uslijed lockdowna, u značajnoj mjeri preselila na aplikacije kao što su WhatsApp i Telegram. Otuda i kazna proizašla iz nagodbe na koju se banke uopće nisu bunile, svečano obećavši kako više neće griješiti. Nitko (valjda?!) nije toliko naivan; u proteklih desetak godina, od financijske krize naovamo, regulatori širom svijeta odrapili su desetine milijardi dolara kazni za kojekakve prijestupe. Niti bilo tko misli da su konvencionalne financije lišene problema. Problem je, međutim, što su stvari u svijetu kripto valuta još – puno, puno gore.

Doduše, nemali je broj onih koji se tome gorljivo protive, uvjereni da u kripto svijetu nema mjesta birokratskom petljanju institucija – umjesto čvrstog stiska birokratskog aparata, zakon jačega (inteligentnijega), prirodna selekcija ili naprosto nevidljiva ruka tržišta već će nekako stvari dovesti u red. Ili neće, kako god. Ali to onda otvara dva problema.

Prvi, onaj praktične naravi, odnosi se na činjenicu da neuređeni kaos, očito inherentan kriptovalutama, nikad neće zadobiti potporu širokih narodnih masa, a bez toga cijela priča gubi na smislu; kripto žetoni i novčići kao alat u rukama kojekakvih smutljivaca i beskrupuloznih protagonista teško se mogu dokazati kao korisna inovacija. Naprosto je već previše naivaca koji su se (ponukani senzacionalnim pričama o bogatstvu) dosad opekli, pokušavajući ugrabiti svoj dio kolača.

Drugi je problem više teoretski: bitcoin i blockhain su zamišljeni kao inovativna financijska arhitektura kojom je moguće zaobići klasičan bankovni sustav. I to nakon što je velika financijska kriza iznjedrila nevjerojatan kaos i poduži niz skandala koji su se prelomili preko leđa običnih ljudi, klijenata i poreznih obveznika. Ali kripto je, barem u osnovnoj ideji, trebao biti bolji od banaka, krupan korak naprijed u odnosu na okoštali sustav koji (nedopustivo često) zloupotrebljava svoju moć. Od financijske je krize prošlo više od desetljeća, a kripto financije, opterećene gomilom praktičnih problema, niti izbliza još ne figuriraju kao kredibilna alternativa bankarstvu. Dobrim dijelom zahvaljujući pomanjkanju ozbiljnije regulative na koju bi se korisnici mogli osloniti.

Nakon dramatičnog kraha zbog kojeg bi se Sam Bankman-Fried, nekoć oličenje svijetle kripto budućnosti, i da ironija bude veća, jedan od glasnijih pobornika čvršće regulative, mogao naći i iza rešetaka, za očekivati je da će pritisak regulatora bitno ojačati. A onda bi mogle doći na red i brojne druge konceptualne kontradikcije. Jedna od njih svakako je decentralizacija (i navodna demokratizacija), koja je u velikoj mjeri ostala tek mrtvo slovo na papiru. Što i ne iznenađuje previše, jer povijest (klasičnih) financija otkriva brojne mane decentralizacije, koje je moguće pojmiti već i na banalnom primjeru trgovine dionicama: većinom se odvija na organiziranim tržištima, makar se, barem u teoriji, kupci i prodavatelji mogu spojiti već i putem malog oglasnika (te izravno pregovarati o uvjetima transakcije). Ali to mahom ne rade – price discovery mehanizam puno bolje funkcionira na (centraliziranoj) burzi. Iza priča o decentralizaciji odveć često se krije bajkovita prodaja magle, obično iz usta onih koji centralizacijom najviše zarađuju. Kako drukčije protumačiti činjenicu da deklarativnu predanost decentralizaciji propagira Changpeng Zhao, gnušajući se dominacije investicijskih banaka na Wall Streetu, makar kontrolira Binance, dominantnu platformu za trgovinu kriptovalutama? Decentralizirana samo kada treba odgovarati na prozivke regulatora, s nejasnom organizacijskom shemom, bez sjedišta i jasne vlasničke strukture.

Mjehur od sapunice

Kontradikcija je posebno nezgodna jer je imperativ decentralizacije nametnuo upotrebu blockchaina koji unekoliko predstavlja srž kripto ekosustava. Stvar je zapravo prilično jednostavna: sredstva koja držite na svom tekućem, štednom ili bilo kojem drugom računu u banci ne egzistiraju u obliku gotovine, pospremljene u neku kuvertu zaključanu u sefu, već na njih polažete pravo temeljem elektronskog zapisa u (centraliziranoj) bazi podataka koju banka redovito ažurira. A upravo je teza da se bankama (i inim financijskim institucijama) ne može vjerovati iznjedrila blockchain koji se može promatrati i kao nepromjenjiva arhiva ili baza podataka. U praksi, blockchain je zamišljen kao učinkovit mehanizam zaobilaženja konvencionalnih financija koji, nominalno, zaobilazi problem povjerenja, a kompleksan (skup) proces verifikacije u praksi onemogućava (ali ne baš uvijek!) mogućnost manipulacije.

Tu priča poprima elemente prave parodije. Ili tragedije, iz perspektive onih koji će iz bankrota s početka teksta izaći kratkih rukava; konverzijom konvencionalnih u neku od kriptovaluta njihova su sredstva doista evidentirana na blockchainu, ali ih (vjerojatno) više neće vidjeti. Pritom je posebno perverzan način na koji je mjehur od sapunice uopće nastao, zahvaljujući mašti i lijepim željama; prema već oprobanom receptu, FTX i Alameda Research su doslovno izmaštali vrijednost dvaju novčića (FFT i SRM), i potom ih koristili kao kolateral za agresivnije zaduživanje i trgovanje. I, naravno, bogaćenje.

Proces je mjesecima ranije jednostavno objasnio nitko drugi doli Sam Bankman-Fried, nudeći slikovit opis već dobro poznatog obrasca. “Pokreneš kompaniju i plasiraš nekakav proizvod … recimo … revolucionaran proizvod koji će u roku od 38 dana potpuno zamijeniti banke (očito ironija, op.a.). Jasno, proizvod u startu ne vrijedi ništa. Nula. Ali onda opet, ako zamjetan broj aktera na tržištu vjeruje da proizvod vrijedi milijardu dolara, i/ili želi vjerovati da će u roku 38 dana zamijeniti banke, onda je tržišna kapitalizacija novčića koji predstavlja taj protokol milijardu dolara. Po tome se onda svi ravnaju”, kazao je Bankman-Fried.

Tako u teoriji izgleda proces plasiranja nekog altcoina, shitcoina ili čega već; nema tu govora o nekakvoj intrinzičnoj vrijednosti – novčić vrijedi koliko su ulagači/špekulanti u datom trenutku spremni za njega platiti. Povjerenje je, bez imalo pretjerivanja, pogonsko gorivo kriptovaluta, stablecoina i kojekakvih hibridnih inačica. Barem dok ne upadnu u spiralu smrti; na putu bez povratka konvergencija ka nuli je jedina pouzdana konstanta.

Gledajući stvari u nešto širem kontekstu, uistinu je fascinantna ta vjera u niz nula i jedinica skrivenih iza akronima određenog tokena (ili možda digitalnog prikaza cool majmuna), i to od strane ulagača koji, eto, ne vjeruju establišmentu, državnim institucijama, medijima ili korporativnom sektoru. Ali su zato, zanimljivom ironijom sudbine, skloni pokloniti povjerenje samouvjerenim kripto apostolima koji neumorno lamentiraju o budućnosti financija, promovirajući ove ili one žetone, novčiće i protokole. Jedan od njih bio je i Sam Bankman-Fried, čovjek koji je, zahvaljujući auri blockchaina, deset milijardi dolara potraživanja svojih klijenata pretvorio u prah i pepeo. Ili još preciznije, zamijenio ih je za izmišljene virtualne novčiće koji su (kao i toliko puta do sada) neko vrijeme “vrijedili” nešto, a sada otprilike ne vrijede – ništa.