Nepravda na štetu dijela hrvatskih umjetnika pokazuje da ne treba raditi samo na reformama, primjerice na osnovu promjena poreznih stopa i poreznih osnovica kao i kod najnovije porezne reforme, nego i na uvođenju reda u porezni sustav. Time bi se omogućilo da se porezni propisi primjenjuju sukladno svrsi, a ne protivno njoj. To posebno vrijedi kad se isti oslanjaju na posebne propise.

Nikakve dvojbe oko toga nemaju ni nezavisni porezni stručnjaci, pa naši sugovornici tvrde da su i danas potaknuti brojnim upitima iz prakse. Kao eklatantni primjer iznose kategoriju samostalnih umjetnika, odnosno umjetničku djelatnost kad je obavljaju u poreznom smislu kao samostalnu djelatnost.

Za dio njih je to vruća tema, u prvom redu zbog realno višegodišnje nepravde, na što se fiskus oglušuje otkad postoji Zakon o pravima slobodnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva zajedno s poticajnom poreznom mjerom iz članka 22. u visini 25% No, sva nastojanja da se to ispravi, koliko god da su i struka i porezni obveznici ukazivali na anomaliju, nisu dali rezultata. Ukratko, članak 22. tog posebnog zakona nije diferencirao umjetnike prema tome plaćaju li porez na dohodak ili porez na dobit, dok sam Zakon o porezu na dohodak već više od 2 desetljeća omogućuje da se umjesto poreza na dohodak po vlastitom izboru plaća porez na dobit. Kod takvih regula pravo je pitanje kako je uopće moguće da se stvara diskriminacija pogrešnom primjenom i tumačenjem lex specialisa, pa da poticajna porezna mjera vrijedi samo za umjetnike dohodaše, ali ne i za umjetnike dobitaše. Upravo je takav slučaj jer se umjetnici neprincipijelno diferenciju, posljedica čega je da dohodaši koriste ovu poreznu povlasticu, a dobitašima se to uskraćuje, potvrđuju porezni stručnjaci koji u razgovorima s poreznom administracijom nisu stvari pomaknuli ni za milimetar. Imamo tipični primjer neadekvatne primjene, navodi porezni stručnjak Ivan Idžojtić, gdje se kreće od neslužbenog tumačenja pa je onda tako stvorena i iskrivljena porezna praksa da samostalni umjetnici koji su po svom izboru dohodaši nemaju problema, a dobitaši ostaju bez poticaja neoporezivog dijela u iznosu 25% od honorara. To otvara mnoštvo pitanja, a zbog pravednosti svi su sugovornici stava da je potrebno ispraviti nepravdu prema dobitašama, tim više jer ih se oštećuje bez uporišta ili slijedom pogreške kod tumačenja lex specialisa. Da je ispravljanje nepravdi moguće po principu “bolje ikad nego ikad”, dokaz je u 6. rundi poreznih reforme, a nakon niza godina ukazivanja na tu potrebu sa strane struke, to što je Ministarstvo financija u jednom drugom slučaju ipak ‘prelomilo’, i to u korist uvođenja mogućnosti umanjenja PDV-a po nenaplaćenim potraživanjima.

To će se reflektirati na porezne obveznike koji ostvaruju više od dva milijuna eura prometa i po novome bit će povoljni novčani učinak na likvidnost: otvara im se ta nova prilika kad fakture od kupaca ne naplate, pa vis a vis toga dodatno strši nepravda što umjetnici kao dobitaši, tretirani i dalje pogrešno kao da su trgovačka društva, nisu na radaru, nego u ‘čekaonici.’ Ostaju u režimu da su zakinuti za 25% porezne pogodnosti koje im država, čini se samo prema njima pro forma, na papiru daje.

Predlagali od 2015.

Utoliko se kroz aktualno ispravljanje jedne nepravde u pozitivnom kontekstu tumače predložene odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u tijeku je e-savjetovanje) jer se uvodi mogućnost umanjenja osnovice PDV-a temeljem isporuka koje nisu naplaćene. To znači, kako Idžojtić navodi, tri situacije u kojima će biti dovoljno tek obavijestiti drugu ugovornu stranu o provedenom ispravku, a ako se naknadno naplati ovo potraživanje, nastat će obveza za poduzetnika glede povećanja porezne osnovice.

To smo, kaže, kao struka predlagali još od 2015., i ovo će olakšati poslovanje velikim poreznim obveznicima, jer ako poduzmu mjere s pažnjom dobrog gospodarstvenika, primjerice ovrhu i utuženje na sudu, umanjenje osnovice omogućuje se nakon proteka od 6 mjeseci; a bez tih postupaka po proteku godine dana, dok kod insolvencijskih postupka nad kupcem isto vrijedi za sve nastale isporuke do dana pokretanja tih postupaka. Nepravda prema slobodnim umjetnicima ima još dužu povijest, a i širi kontekst problema kroz koji se ukazuje na neznanje čije je ishodište prema poznavateljima u tome što administracija fizičku osobu – slobodnog umjetnika, koja je odabrala biti dobitaš doista percipira kao trgovačko društvo. Kad fizička osoba odabere biti dobitaš, tada ni pravno ni porezno nije prestala biti fizička osoba. niti je postala pravna osoba, dok se u stavovima porezne administracije vodi drugačije, i time što plaća porez na dobit tretira se da je postala trgovačko društvo. Kako nadalje pojašnjava Idžojtić, i fizičke osobe koje ostvaruju drugi dohodak, npr. honorare temeljem ugovora o djelu, umjesto drugog dohotka plaćaju porez na dobit – po svom izboru. Nakon određene razine financijskog rezultata, kaže da se to isplati svima, bez razlike obavljaju li samostalnu djelatnost te tako ostvaraju primitke ili imaju drugi dohodak, jer im u sustavu poreza na dobit porezno pogoduje to što je on proporcionalan, nije progresivan, dok je drugi razlog niže porezno opterećenje.

Prelazak praga

Pojednostavljeno rečeno, u toj proporcionalnosti najveći broj njih koristi nižu poreznu stopu poreza na dobit od 10%, a ne od 18%, dok bi ih taj isti financijski rezultat u režimu oporezivanja kao dohodaša uveo u primjenu više stope. Po članku 22. navedenog zakona neoporezivi dio umjetničkog autorskog honorara od 25% isključuje se iz oporezivanja i u proceduru oporezivanja ulazi 75% honorara temeljem navedenog lex specialisa. Zakon o porezu na dohodak i Zakon o porezu na dobit omogućuju fizičkim osobama da kod samostalne djelatnosti izaberu i umjesto poreza na dohodak plaćaju porez na dobit, a čak za slučaj da se ostvari određena razina prihoda – danas je to blizu milijun eura ili 7,5 milijuna kuna, a do 2019. je bilo 3,5 milijuna kuna – oni po sili zakona kad pređu prag umjesto poreza na dohodak plaćaju porez na dobit. Kod poreznog režima gdje su porezni propisi dali mogućnost izbora vrste neposrednog poreza neprihvatljivo je da se samo umjetnicima dobitašima uskraćuju porezna prava koja uživaju po posebnom propisu, a to znači korištenje poticaja od 25%, kaže Idžojtić.