Nakon izvrsnih rezultata koje bilježe u osiguranju života, bilo bi očekivano da hrvatski osiguravatelji zadovoljno trljaju ruke. No, rast, slažu se, nije dovoljan, jer osiguranici najviše traže proizvode s "garancijom". A nju je osiguravateljima najteže ispuniti.

"Rast za životna osiguranja nije problem. Ono što je problem je gdje s novcem i kako zadržati minimalne prinose i sigurnost. Živa je istina da se ne može održati ovoliki garantirani prinos: novac treba oploditi i vratiti uz prinos, a to je problem i za osiguranja i za mirovinske fondove" istaknuo je Boris Galić, predsjednik uprave Allianza u srijedu na okruglom stolu o životnom osiguranju održanom u organizaciji Poslovnog dnevnika.Kako riješiti zahtjeve stroge regulative, a zadržati prinos brine i druge osiguravatelje koji se bave životnim osiguranjima. U oplođivanju prikupljenog novca ograničava ih zakonodavac koji propisuje da se barem pola sredstava uloži u hrvatske državne obveznice te strogo propisuje kvote ulaganja u Hrvatskoj i izvan nje.

Obveznička omča oko vrata
"Pola sredstava u državnim obveznicama nam je kamen oko vrata, u situaciji kada državne obveznice ovoliko vrijede. Pitanje je hoće li za godinu ili dvije vrijediti toliko da bi mogle vratiti prinos koji su obećavale", otvoren je Igor Pureta, predsjednik uprave Grawea.Napominje da i inozemni osiguravatelji imaju problem s prinosima. Ako je u banci kamata "a vista" 0,25 posto, a za osiguranja u Njemačkoj garantirani prinos jedan posto, naših je tri posto, kaže, triput više, a kako to ostvariti veliki je problem."Kad imate ovakve prinose na obveznice, svatko se ozbiljan zapita nalazimo li se na pravom mjestu u pravom društvu. Morat ćemo se više diverzificirati i uložiti i u instrumente koji donose manji prinos. Pitajte banke imaju li gdje uložiti? Ne doživimo li rast, nema šanse da financijski sektor bude uspješan, pa ni životna osiguranja. Hoće li tržište rasti, to možda sad nije primarno", poručuje Galić.

Kao znak opasnosti za osiguravateljski sektor vidi i činjenicu da kamate na štednju padaju, a osiguranje sa štednom komponentom ne raste."U klasičnom osiguranju imamo pristojan rast, većinom od jednokratnih uplata i može se zadržati tempo, no brzo će se postaviti pitanje jesu li prinosi koji su garantirani održivi", kaže Galić.Snježana Bertoncelj, predsjednica Uprave Erste VIG osiguranja također ističe da najviše rastu mješovita osiguranja te da je 150 milijuna kuna rasta u 2013. ostvareno na osnovi proizvoda s garancijom."Ljude više ne zanima obećanje da će nešto možda jednog dana rasti", kaže Bertoncelj, no dodaje i da postoji određena motivacija ljudi da kupuju životno osiguranje te su u Erste životnom osiguranju, specijaliziranom za bankoosiguranje, lani uspjeli 50 posto portfelja prodati samostalno, nevezano uz kredite.Objašnjava i da će u budućnosti, u skladu sa Solvencyjem II, biti sve veći kapitalni teret na proizvodima s garancijom, koji su najtraženiji. Također, vrlo vjerojatno će i državne obveznice određenog rejtinga danas-sutra nositi određeni kapitalni zahtjev. "Svaka garancija košta", kaže S. Bertoncelj.

Wellness osiguranja
Znači li to da novi klijenti neće, kao u telekomunikacijama, profitirati dodatnim poklonima i bonusima, pitala je moderatorica Božica Babić, novinarka Poslovnog dnevnika."Bojim se da će biti upravo obrnuto od toga. Prije je poruka: kupite dok još ima, za nove klijente neće biti dobrih vijesti", brutalno je iskren Galić.Ipak, prostor za kreativnost vidi u povezivanju životnih i zdravstvenih osiguranja; ono čime se u Hrvatskoj osiguranja dovoljno ne bave su wellness osiguranja."Nama trebaju živi i zdravi klijenti. Možemo ih kroz određene dodatke na police motivirati, ponuditi razna zdravstvena testiranja, pa i DNA analizu da bolje 'menadžeriramo' rizike koje svi nosimo.Dopunsko zdravstveno osiguranje je prazan prostor, tu nema sreće, nama treba kompletno zdravstveno osiguranje; ako pet ljudi proživi pet godina duže, napravili smo nešto", smatra čelnik Allianza.Razgovor se zahuktao i oko državnog tretmana životnih osiguranja koja su u nekim segmentima vrlo bliska porezno poticanom trećem mirovinskom stupu, dok su poreznu olakšicu za životno osiguranje davno ukinuli."Bilo bi logično da država, imajući na umu ograničenje budžeta, kontinuirani negativni demografski prirast i duži životni vijek, motivira pojedinca da se pobrine za sebe. Neki poticaj čovjek mora dobiti da uloži sredstva dugoročno", kaže Snježana Bertoncelj te kritizira državno nepoznavanje činjenice koliko su treći mirovnski stup i životno osiguranje slični.

Osobna odgovornost
Osiguravatelji poručuju i da treba raditi na razini osobne odgovornosti koje veći dio javnosti još nije svjestan. Direktor HUO-a Hrvoje Pauković otkriva da strukovno udruženje dugi niz godina to nastoji objasniti raznim institucijama vlasti koje ih neće ili ne žele razumjeti jer politika razmišlja na kratki rok."Ono što želimo je da kažu istinu: gospodo, za vas novca neće biti, mislite na sebe! Saniranja požara stvaraju lažnu sliku sigurnosti. Ono što nam treba je financijska pismenost i konačno će tri ministarstva poduzeti konkretne korake u nacionalnoj strategiji financijskog opismenjavanja; pustiti kurikulume u neke škole, agencije za strukovno obrazovanje… To ništa ne košta, a odgovorno je ponašanje", kaže Pauković.Galić pak vjeruje da će neka Vlada koja u budućnosti bude uspješna za pet, deset ili 15 godna sama prepoznati važnost i uvesti poticaje za životno osiguranje."Meni je ustvari drago da nemamo poticaja. Tjera nas da budemo inovativni na tržištu", ustvrdio je prvi čovjek Allianza.

Koliko je gorući problem brige za financijsku sigurnost u starosti upozorio je i Jakša Krišto, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, čija su specijalnost financijske institucije i tržišta, poručujući da bi nakon prve plaće koju potroše da počaste prijatelje i obitelj, mladi ljudi već od druge trebali početi razmišljati o dobrovoljnoj mirovinskoj štednji."Pritom ne mislim samo na treći stup, nego na svaki oblik izdvajanja za starost. Jedini izlaz iz problema sustava generacijske solidarnosti je kapitalizirana mirovinska štednja; jedine alternative su ići odmah u vječni san ili da nas hrane djeca", otvoren je Krišto. Riziko policu smatra bazičnim proizvodom "financijske higijene", no ono što treba poticati je štedno životno osiguranje koje konkurira dobrovoljnoj mirovinskoj štednji. "Na dalekom su štapu isplatni financijski proizvodi; odlaskom u mirovinu od 2025. počet će veće isplate mirovina iz drugog stupa, a danas je rentno osiguranje svedeno na par pomoraca. Ovo će se tržište sigurno u budućnosti 'razbucati'", kaže Krišto. "Smatra da država treba poticati životno osiguranje; preporučiti ga zaposlenicima i poslodavcima. Neke zemlje izjednačile su porezne olakšice za dobrovoljno mirovinsko i životno osiguranje ili ograničile isplatu proizvoda nakon određenog vremenskog roka", dao je za kraj Krišto i nekoliko ideja državi. 

Izjave sudionika:

Živa je istina da se ne može održati ovoliki garantirani prinos: novac treba oploditi i vratiti uz prinos, a to je problem i za osiguranja i za mirovinske fondove. Poruka je: kupite dok još ima, za nove klijente neće biti dobrih vijesti
Boris Galić, predsjednik uprave Allianza

Bilo bi logično da država, imajući na umu ograničenje budžeta, kontinuirani negativni demografski prirast i duži životni vijek, motivira pojedinca da se pobrine za sebe. Neki poticaj čovjek mora dobiti da uloži sredstva dugoročno
Snježana Bertoncelj, predsjednica Uprave Erste VIG osiguranja

Pola sredstava u državnim obveznica­ma nam je kamen oko vrata, u situaciji kad državne obveznice ovoliko vrijede. Pitanje je hoće li za godinu ili dvije vrijediti toliko da bi mogle vratiti prinos koji su obećavale…
Igor Pureta, predsjednik uprave Grawea

Ono što želimo od vlasti je da kažu istinu: gospodo, za vas novca neće biti, mislite na sebe! Saniranja požara stvaraju lažnu sliku siguranosti. Ono što nam treba je financijska pismenost 
Hrvoje Pauković, direktor HUO-a

Jedini izlaz iz problema sustava generacijske solidarnosti je kapitalizirana mirovinska štednja; jedine alternative su ići odmah u vječni san ili da nas hrane djeca. Pritom ne mislim samo na treći stup, nego na svaki oblik izdvajanja za starost
Jakša Krišto, Ekonomski fakultet Zagreb