Ekstremni rast tečaja švicarskog franka i njegovo daljnje svakodnevno jačanje, uz nervozu dužnika koji traže izlaz iz ekstremne situacije, otvaraju pitanje zašto se u razdoblju kreditnog buma prije nekoliko godina klijentima nije ponudio nekakav mehanizam zaštite?

Odgovor financijske industrije praktički je jednoglasan – taj bi potez bio prerizičan i preskup pa za njega ni banke ni osiguravatelji nisu imali interesa.Kao izbor valute prema na koju će se kredit vezati, teoretski, švicarski franak jedanko je bio rizičan za banku i za klijenta.

U praksi zahvaljujući domaćoj regulativi banke su valutni (i kamatni) rizik ugovorno prebacile na klijente putem valutne klauzule obračunavanjem anuiteta u franku koji klijent plaća u kunama po važećem tečaju svakog mjeseca. Ako su banke pronašle način zaštite od rizika, zašto mehanizam zaštite nije ponuđen klijentima, poput primjerice osiguranja ili vrste hedginga? Sugovornici Poslovnog dnevnika iz financijske industrije ukratko sumiraju: rizik kretanja franka ili bilo koje druge valute na dulji rok toliko je nepredvidiv da je takav potez – prerizičan.

Premda je moguće ugovoriti osiguranje u slučaju gubitka posla ili duljeg bolovanja u kojem će osiguravatelj preuzeti otplatu kredita, naši sugovornici iz industrije osiguranja kažu da to nije opcija kod valutne klauzule. Jednostavno rečeno, gubitak posla ili bolovanje prati određenu statistiku i događa se manjem broju osiguranika, dok drugi nastavlju s urednim plaćanjem premije.

„Da polica osiguranja štiti od rasta tečaja, neželjena promjena tečaja značila bi nastupanje osiguranog slučaja za sve osiguranike i naprosto ne bilo dovoljno prikupljene premije za sve likvidirane police“, kaže naš sugovornik koji je želio ostati anoniman.

Rizičnost događaja poput rast tečaja valute kako ju vide osiguravatelji, usporediv je sa slučajevima poput nuklearnih i prirodnih katastrofa ogromnih razmjera koje je nemoguće osigurati. Hedging, kažu pak bankari, bio bi moguća opcija zaštite od valutnih ekstrema, ali najviše na desetak godina nikako ne za čitavo vrijeme trajanja stambenog kredita.“Hedging u vidu forex opcija mogle bi se formirati da se cilja određeni odnos eura i franka jer opcije na domaću valutu nisu moguće.

Hladna matematika osiguravatelja i bankara baca novo svjetlo na problem švicarskog franka. Premda su se za jeftinim kreditima, dok je franak bio na povijesno niskim razinama, jednako polakomile banke i klijenti, već tada je financijska industrija crno na bijelo znala da je rizik kretanja valute puno veći nego se klijentima prezentiralo. Danas posljedice plaćaju isključivo klijenti premda odgovornost za situaciju jednako dijele obje strane.

Moralo bi se platiti odmah

‘Kvaka’ je što takvu zaštitu treba platiti s danom sklapanja ugovora dakle, a cijena bi 2006. bila puno niža nego danas i mogla se kretati oko 12 do 13 posto glavnice kredita. To znači da bi za 100.000 franaka glavnice klijent istog dana opciju trebao platiti oko 12500 franaka“, kaže jedan visokopozicionirani domaći bankar. Cijena takve opcije, smatra, demotivirala bi klijente koji su kredite vezane uz švicarac dobrim dijelom uzimali zbog niže kamate, odnosno većeg broja kvadrata koji su mogli dobiti nego uz one eurske.