Moderna povijest financija obiluje svakakvim fenomenima i paradoksima koji su znali iznenaditi površne promatrače, ali i iskusne insajdere.

Uvidjeli smo, recimo, da vrijednost nekretnina može ponekad i padati, da cijena sirove nafte može biti i negativna, da i posve izmaštana (i/ili virtualna) aktiva ima svoju cijenu … ali jedan od ključnih postulata nikad dosad nije bio upitan. Dotična dogma u sažetom obliku zvuči otprilike ovako: američke državne obveznice ne nose nikakav kreditni rizik.

Rizik – nula
Kada u portfelju držite meksičke (brazilske, kineske, talijanske …) obveznice, naprosto morate računati na mogućnost, ma koliko ona mala bila, nekakvog puča, nasilne smjene vlasti, eksternog šoka, nemuštog planiranja državnih financija ili nekakve (prirodne) katastrofe zbog koje meksičko ministarstvo financija neće biti u stanju honorirati preuzete obveze.

Htjeli mi to priznati ili ne, otprilike na istom tragu je i percepcija hrvatskih državnih obveznica u očima inozemnih investitora; njihov prinos obično je kvantificirani izraz premije za rizik koja se nadodaje na nekakvu osnovicu, najčešće uobličenu kretanjem njemačkih državnih obveznica.

Čak i ove potonje podrazumijevaju nekakav rizik; iznimno mali, doduše, ali ipak rizik. Više geopolitički, a manje ekonomski, i k tome gotovo zanemariv, ali opet – nekakav rizik.

I tako redom možemo nabrajati, trpajući u isti koš sve moguće obveznice, državne i korporativne, kojima se trguje širom svijeta. Ali ne i one iza kojih stoji američka administracija. U praksi nema boljeg kolaterala i sigurnijeg jamstva.

Na vlasti mogu biti i posve nekompetentne budale, i pritom voditi ratove u inozemstvu (trgovinske, vojne ili neke druge) ili na domaćem terenu, s neistomišljenicima, ali američko ministarstvo financija, bez obzira na okolnosti, revno honorira preuzete dugove.

U očima regulatora, tisuću dolara vrijedne američke obveznice vrijedi tisuću dolara, što nije slučaj s ostalom aktivom koja nema takav tretman i iziskuje manje ili veće rezervacije, “za svaki slučaj”. Tako je barem bilo do sada. Eventualni krah opisanog koncepta mogao bi iznjedriti kataklizmu neviđenih razmjera. Ili ništa vrijedno spomena, u ovome je trenutku teško procijeniti.

S vremena na vrijeme financijska tržišta širom svijeta zapnu za problem administrativnog ograničenja javnog duga (konkretan termin je “debt ceiling”); riječ je o reliktu nekih prošlih vremena (ozakonjenom još davne 1917. godine) koji je trebao poslužiti kao jamstvo odgovorne fiskalne politike, a u međuvremenu se pretvorio u posve arbitrarnu brojku koju definira zakonodavac, korigirajući grešku svojih prethodnika.

Uz živahan folklor svojstven američkoj političkoj sceni, većina u Kongresu i Senatu redovito podiže taj limit, čvrsto obećavajući da će se popraviti i neće više griješiti. Zvuči naivno i nemušto zato što zaista i jest: ti isti senatori i kongresmeni godinama daju zeleno svijetlo nizu zakonskih prijedloga koji uopće ne uzimaju u obzir skučene mogućnosti za manevar, uvjetovane upravo ranije definiranim limitom. I tako do iduće prigode.

Kupovanje vremena
Obzirom da je izvršenje proračuna, a onda i mehanizam izdavanja državnih obveznica, pod ingerencijom ministarstva financija, tenzije obično podiže oporba (stranka koja ne kontrolira Bijelu kuću), pa ni aktualna epizoda nije nikakva iznimka. Niti je previše bitna stranačka pripadnost predsjednika – limit se podizao u čak 18 navrata tijekom osam godina mandata Ronalda Reagana, osam puta za vrijeme Billa Clintona, sedam tijekom Busha mlađeg, i pet puta tijekom vladavine Baracka Obame.

Predmet spora nije, dakle, fiskalna odgovornost, već pokušaj zabijanja političkih poena. Obzirom je voda već došla do ušiju, ministrica financija Janet Yellen već je pokrenula implementaciju izvanrednih mjera štednje kojima se zapravo prioritiziraju izdaci državnog proračuna.

I taj smo scenarij već vidjeli puno puta tijekom posljednjih nekoliko desetljeća; Bijela kuća time naprosto kupuje vrijeme, odgađajući suočavanje s tmurnom realnošću. Kako navode neke procjene, u najboljem slučaju do kraja kolovoza, a u najgorem do lipnja.

Trenutni odnos snaga u Kongresu čini ovu epizodu ponešto drukčijom jer grupica odmetnutih Republikanaca (nadimak “fiskalni piromani” čini se sasvim opravdanim!) ucjenjuje vodstvo vlastite stranke; limit zaduživanja je odlična prigoda da na sebe skrenu pozornost glasačkog tijela, lamentirajući o fiskalnoj odgovornosti i (ne)redu u javnim financijama. Utjecaj ekstremnog krila stranke bitno komplicira stvari jer potencijalni pregovori sad ne obuhvaćaju dvije, već de facto tri zainteresirane strane.

Problem je svaki puta do sada na vrijeme razriješen, uz zanemariv rast prinosa na trezorske zapise s najkraćim rokovima dospijeća, ali zato svakako valja spomenuti epizodu iz 2011. godine, kada je agencija Standard & Poor’s, ponukana upravo natezanjem oko limita, svijet šokirala odlukom o negativnog reviziji američkog kreditnog rejtinga, s najviših AAA na AA+.

Dalekosežnijih posljedica nije bilo, a ni sada ih većina ne očekuje, nadajući se kako će u Kongresu prevladati razum. Ali je zato nervoza investitora sve očitija jer ama baš nitko ne može predvidjeti kako se stvar može rasplesti na financijskim tržištima ukoliko SAD, unatoč svemu, formalno završi u – bankrotu.