U “velikom tjednu”, obilježenom sastancima terceta najutjecajnijih središnjih banaka, najvažnija vijest odnosi se na japansku središnju banku (BoJ) koja, za razliku od svojih kolega, ključne kamatne stope uopće – nije mijenjala.

Koliko god paradoksalno zvučalo, upravo je mali i naizgled tek simboličan korak u režiji japanskih monetarnih vlasti vijest koja (na nešto duži rok) može u značajnoj mjeri izmijeniti odnos snaga na financijskim tržištima.

Doduše, potonja se teza teško može iščitati iz grafičkog prikaza kretanja ključnih kamatnih stopa jer eskontna stopa koju primjenjuje Bank of Japan nepromijenjena je još od prosinca 2015. godine, kada je po prvi puta poprimila negativan predznak, uzmičući pred baukom deflacije.

U usporedbi s kamatnim stopama s obje strane Atlantika duga ravna linija s japanskim potpisom, simbol izgubljenih dekada ispresijecanih nizom neuspješnih reformskih programa, djeluje tek kao podsjetnik na globalni fenomen rekordno niskih kamatnih stopa i uistinu malo toga otkriva.

Diktiranje cijene
Za ovu je priču od krucijalne važnosti širi kontekst, uokviren dugogodišnjom borbom s deflacijom koja je središnju banku natjerala na implementaciju nekonvencionalnih mjera. Uvidjevši ograničeni potencijal (kratkoročne) negativne kamatne stope, monetarne vlasti još su 2016. godine iskovale kontroverzni program pod nazivom “yield curve control”, ili u hrvatskom prijevodu, “kontrola krivulje prinosa”.

To u praksi znači da japanska središnja banka de facto upravlja najvećim dijelom krivulje prinosa: na bliži krak krivulje (s kraćim rokovima dospijeća) utječe (negativnim) kratkoročnim kamatnim stopama, dok onaj dalji (s družim rokovima dospijeća) pritišće neumornim kupovanjem državnih obveznica.

Diktirajući cijenu obveznica u svojstvu kupca nesputanog bilo kakvim ograničenjima, središnja banka mjerama financijske represije zapravo provodi stimulativnu monetarnu politiku, održavajući umjetno niske kamatne stope kako bi reanimirala učmalo gospodarstvo i isprovocirala intenzivniju ekonomsku aktivnost. Ta činjenica ujedno objašnjava i fascinantnu kontradikciju koja se kosi s temeljnim osnovnim ekonomskim postulatima, a podrazumijeva relativno visoki (A) kreditni rejting za zemlju čiji javni dug premašuje 260% BDP-a (otprilike četverostruko više od hrvatskog!).

Naime, iz perspektive agencija za procjenu kreditnog rejtinga, bujajući dug ne predstavlja osobit problem kada više od polovice ionako tavori u bilanci središnje banke (i po potrebi se može sterilizirati). Učinkovita kontrola krivulje prinosa provodi se putem dopuštenog raspona oscilacija: sve do pred kraj prošle godine, ciljana razina prinosa na desetogodišnje državne obveznice bila je nula (0), ali je središnja banka tolerirala odstupanja do 0,25%, upadajući na tržište po potrebi, kako bi prinose zadržala u definiranim okvirima.

U prosincu je raspon dopuštenih oscilacija povećan na 0,50%, ali su toliko puta izrečenu opasku o prolaznom karakteru inflacije koji ne dopušta radikalniji odmak od dosadašnje prakse. I premda je inflacija početkom godine za kratko preskočila granicu od 4% godišnje, a posljednjih mjeseci vrluda iznad razine od 3% (i trenutno je veća nego u SAD), monetarne vlasti uporno ponavljaju dobro poznatu mantru, navodeći kako Japan nije spreman za značajniji rast kamatnih stopa.

Kraj jedne ere
Zahvaljujući agresivnom zaokretu u smjeru restriktivne monetarne politike, realne kamatne stope (razlika između ključnih kamatnih stopa i inflacije) američkog FED-a već su poprimile pozitivan predznak, a ECB je sve bliže tomu. I zato odluke o novom povećanju kamatnih stopa koje su prošloga tjedna obznanili najprije Jerome Powell (FED), a potom i Christine Lagarde (ECB), ne predstavljaju nikakvo iznenađenje.

No to se ne može reći za bombastičan ishod sastanka u Tokiju: suprotno prijašnjim najavama, guverner Kazuo Ueda je napravio krupan iskorak, najavivši kako će središnja banka otkupljivati državne obveznice uz prinos od 1%.

Za brojne investitore neočekivani ishod predstavlja početak kraja dugogodišnjeg eksperimenta koji je u hipu iznjedrio zamjetan rast prinosa (na najvišu razinu još od 2014. godine) i još malčice podebljao ionako vrlo uvjerljivu izvedbu domaćih dionica.

Što je još važnije, sada se intenzivnije počinje raspravljati i o globalnim implikacijama te odluke: suočeni s mizernim prinosima na domaćem terenu, japanski institucionalni investitori kupovali su sve i sva širom svijeta, a mogućnost (barem djelomične) repatrijacije ogromnih količina kapitala natrag u Zemlju izlazećeg sunca potencijalno je loša vijest za američka i europska tržišta kapitala.

Usto, japanski jen je, zahvaljujući niskim kamatnim stopama, bio omiljena poluga carry trade strategije (zaduživanje u jeftinijoj valuti i kupnju valuta koje nose bitno veće prinose), te je za očekivati i krupnije promjene na deviznom tržištu. Da i ne spominjemo činjenicu da je ovime Bank of Japan, figurirajući kao svojevrsna anomalija na globalnoj razini, definitivno označila kraj ere niskih kamatnih stopa.