Pelješki most, autoceste, LNG terminal, otvaranje novih hotela; investicije su medijski atraktivne, pogotovo ako ih prate teatralna rezanja crvene vrpce, a iako čine petinu BDP-a o njima zapravo nema nikakve rasprave pa tako ni odgovora jesu li efikasne. Ako su u teoriji investicije čarobna formula koja povećava kolač BDP-a u dugom roku, zašto Hrvatska ne osjeća veće blagodati svih ranije uloženih milijardi?

Vrag je, kao i uvijek, u detalju ili u ovom slučaju u efikasnosti. “Pojednostavljeno, kvaliteta je važnija od kvantitete. Ulaganja koja jačaju konkurenciju i brzo vode rastu produktivnosti, po mogućnosti izravno u izvoznom sektoru, to je ono što je potrebno. U tome je puno važniji učinak investicija na rast od same visine investicija”, kaže autor HUB analize o investicijama Velimir Šonje. Dodaje da je “često bolje i mnogo manjih nego malo velikih investicija” jer se time postiže disperzija rizika.

Cijenu nedovoljno promišljenih ulaganja plaćamo i danas. Država je 2001. pokrenula investicijski ciklus koji je u jednom trenu dosegnuo iznimnih 7,3 posto BDP-a. Kad je došla kriza 2009., a cijena novca skočila, državne investicije najprije su porasle ne bi se li projekti završili prije punog udara, a potom drastično srezane što je produbilo krizu.

Pad državnih investicija

Za razliku od Hrvatske koja se zadužila na tržištu kapitala, Bugarska, Poljska ili susjedna Slovenija za financiranje svojih infrastrukturnih perjanica oslanjale su se na EU fondove.

Tako su umjesto refinanciranja kredita u najnepovoljnijem trenutku eksplozije javnog duga (HAC je plaćao po 9 i više posto godišnje) zadržale svoj fiskalni kapacitet i uspjele zadržati ili čak povećati udio državnih investicija u turbulentnim godinama. Prosječni udjel državnih investicija u BDP-u u zemljama EU-10 povećan je s 4,2% BDP-a (između 2001. i 2009.) na 4,3% BDP-a (u periodu 2010.-2017.), dok je u Hrvatskoj smanjen sa 6% na 3,4% BDP-a. “Investirajući kroz krizu više nego hrvatske vlade, vlade u zemljama EU-10 uspjele su ublažiti udar krize.

U Hrvatskoj je u kratkom roku od samo jedne godine na početku krize 2010. “nestalo” 2 do 3 postotna boda državnih investicija što se drugdje nije dogodilo. (…) Propust Hrvatske u vođenju anticikličke fiskalne i investicijske politike jedan je od važnih faktora dubine i trajanja krize”, ističe se u analizi.

Mogu li se državne investicije vratiti na nekadašnje razine? Ni izbliza, ali to nije nužno ni loše jer političarima ograničava prostor da ponove katastrofalnu grešku u alokaciji resursa. Realno govoreći, prostora za to više ni nema: pospremanje javnih financija spustilo je javni dug prema (tek) 70 posto BDP-a pa će proći puno godina dok Hrvatska ne obnovi svoj fiskalni kapacitet, a dok se to ne dogodi država neće imati mogućnosti za veće investicije koje otvaraju EU fondovi.

Reforma javne administracije

Tajna uspjeha, izgledno je, leži u privatnim investicijama. Nakon što su snažno pale 2009., njihov blagi oporavak počinje tek 2015. U sedam godina nakon kritične 2010. u usporedbi s prosjekom 2001. do 2009. stopa privatnih investicija smanjila se za 2,6 postotnih bodova BDP-a (s 19,2 na 16,6 posto BDP-a). Premda je to manje nego prosjek EU-10 u kojima pad iznosi 4,3 boda, u Hrvatskoj privatna ulaganja i dalje kaskaju, iako manje nego prije. Kad su i bile na najvišim razinama, zaostajale su za više od 2 boda da bi jaz potom bio smanjen na unutar jednog boda.

Zašto i danas, nakon tri godine oporavka, kaskamo u sferi investicija? “Ponajprije, u Hrvatskoj je gotovo u potpunosti zamrlo tržište kapitala. Zagrebačka burza nekad je pratila trolist Varšava-Beč-Budimpešta, a danas nas nigdje nema. Bukurešt je ozbiljno pretekao Zagreb u proteklih deset godina”, objašnjava Šonje. “U međuvremenu smo propustili Hrvatsku učiniti zemljom atraktivnom za ulaganja. Nismo prepoznati na investicijskoj mapi svijeta.

Gotovo sve srednjoeuropske zemlje daleko su ispred nas. Na ljestvici Doing Business Svjetske banke Hrvatska je na 58. mjestu na svijetu, a da bismo bili prepoznati i zanimljivi, trebali bismo biti u prvih 30”, kaže. Zatvaranje tog jaza nije nedostižno, ali samo ako se otklanjanje barijera poslovanju i investiranju postavi visoko na ljestvici ciljeva Vladine politike uz reformu javne administracije što se ne može gledati odvojeno.

“Kad se to napravi, onda se može agresivnije i sistematski krenuti s privlačenjem izravnih stranih ulaganja gdje smo također podbacili. Naposljetku, daljnja porezna i neporezna rasterećenja poduzeća neophodna su za privlačenje svih vrsta ulaganja. Ako se sve ove mjere shvate kao integralni paket, onda imamo šanse sustići druge zemlje”, podcrtava Šonje.

Danas situacija ipak bolja jer se promijenila struktura pa je manja ovisnost o ulaganjima u građevine. Unatoč javnoj percepciji, oporavak investicija vuče prerađivačka industrija pa tek onda turizam, trgovina i opskrba električnom energijom i plinom. Više od polovice financira se iz vlastitih izvora, a gotovo 30 posto čine krediti banaka i leasing. Iako je barem u pogledu efikasnosti došlo do kakvog-takvog poboljšanja, daleko je to od razine nužne za ozbiljno ubrzanje rasta. “Prema podacima iz 2015. naovamo, šest zemalja iz srednje i istočne Europe još je uvijek ispred nas prema kriteriju efikasnosti investicija. Taj rezultat je najviše uzrokovan presporim gospodarskim rastom u usporedbi s njima”, kaže naš sugovornik. Tako ispada da lekcija koju još nismo naučili jest da nije toliko bitan iznos koliko efikasnost.

“Ako se stvore uvjeti za efikasnost, onda se i s komparativno prosječnim razinama investicija mogu postizati više stope rasta”, kaže.

Važno je naglasiti, kaže autor analize, da je tradicionalni rast zasnovan na tehnološkoj (i svakoj drugoj) efikasnosti dok moderan rast uz to naglašava i ideje, inovacije, nove proizvode, kanale distribucije.

Ulaganje u obrazovanje

Preduvjet za to su obrazovani i motivirani ljudi kojih nema bez kvalitetnog obrazovnog sustava i puno ulaganja u istraživanja i razvoj gdje je uloga države nezamjenjiva.

“Upravo u tom dijelu najviše zaostajemo. Reforme obrazovnog i istraživačkog sektora uz poticanje uskih veza između obrazovnog i istraživačkog sustava i tržišta, ključ su uspjeha u dugom roku”, kaže Šonje. Ruku pod ruku s tim, nedostaju nam ulaganja u intelektualno vlasništvo (patente, software, nova tehnološka rješenja). Uz ogradu da Hrvatsku tu ima objektivna ograničenja s obzirom na svoju turističku i prometnu orijentaciju, tome se može doskočiti ako se ekonomija još uže integrira sa srednjom Europom kao što je pošlo za rukom Slovencima ili Slovacima, Česima i Poljacima.

Često spominjani džoker Vlade, EU fondovi, nisu dugoročno rješenje već tek pomoć na kratki rok. Četiri petine novih ulaganja dolazi iz privatnog financiranja, a tek petinu čine proračun, europski fondovi i slični izvori. Šonje smatra da, ako se i njihov udio i poveća u narednim godinama, što nije nemoguće, privatno financiranje kroz kapital i dug ostaju dominantna faktor investicija i rasta produktivnosti.

Političari se ne bi, kaže, smjeli toliko koncentrirati na bavljenje s dvadesetak posto izvora, kad se puno više može učiniti stvaranjem pogodnih uvjeta za glavninu financiranja investicija što će najbolje postići kroz rasterećenja poduzeća, poticanje razvoja tržišta kapitala i sređivanje institucionalnog okvira. Osim spomenutih barijera i javne administracije, ističe reforme institucije koje uređuju izvjesnost naplate, dakle, pravosuđe i poboljšano zakonodavstvo u dijelu stečaja i likvidacija.

U konačnici, podcrtava, najvažniji izvor za investicije i efikasnost, odnosno transformaciju ulaganja u veću produktivnost je razvoj tržišta kapitala.

“Cijela zemlja je zaboravila na taj razvojni ključ. Rasterećenja poduzetnika, povratak dobro osmišljenim privatizacijama s uvrštenjima na burzu, osobito za državna poduzeća čiji su investicijski potencijali neiskorišteni jer ih politika koristi za druge, a ne razvojne ciljeve, te poticanje srednjih poduzeća za izlazak na burzu, to može pokrenuti tržište i razvoj. Međutim, u igri investicija i produktivnosti ne postoji jedan čarobni ključ. Sve je važno, ništa od spomenutog ne smije biti zaboravljeno”, zaključuje Šonje.