Gotovo kaubojsko rješenje problematike švicarskog franka donijelo je u prvom valu 4,5 milijardi kuna gubitaka bankama na hrvatskom tržišzu, ali i pokrenulo preslagivanje kreditnog portfelja prema domaćoj valuti. Koje su objektivno mogućnosti za kredite u kunama, jesu li mjere HNB-a da pomire želje i mogućnosti dovoljne te zašto bi franak i novoj Vladi mogao donijeti glavobolje, za Poslovni dnevnik govori predsjednik Uprave Raiffeisenbank Austria Michael Müller.

Iza banaka je turbulentna godina, kako ste poslovali u 2015.?
Osim velike 'sitnice' prošle godine, konverzije kredita u švicarskom franku koja nam je donijela 85 milijuna eura štete, zadovoljni smo s rezultatom. Teško je poslovati u gotovo neprijateljskom okruženju. U predizbornoj godini napadali su nas sa svih strana, optuživali da lihvarimo, sve kao opravdanje zašto nas treba kazniti. Osjetili smo i promijenjeni pristup klijenata. Većina ljudi nije kritična, a kad stalno pišu loše o vama, onda se to uzima zdravo za gotovo. Još ne smijemo izaći s brojkama dok ih RBI ne objavi na burzi u Beču sredinom ožujka. No, moram reći da vrlo pozitivnim smatram što su troškovi rezervacija bili manji nego godinu prije, a ukupna razina loših krediti nešto niža. To je dobar znak koji govori da se polako, ali sigurno situacija stabilizira. Moramo biti zadovoljni, iako nam se kreditni portfelj malo smanjio. Zadržali smo oprezan pristup u odobravanju kredita, koji provodimo posljednjih par godina. Kao banka financiramo sve zdrave projekte i zdrave tvrtke, no imamo malo povišene kriterije za ocjenu rizičnosti. Smatramo da je to pozitivno, da ne treba financirati upitne projekte i radi toga danas imamo zdravu bilancu, a u usporedbi s tržištem naš postotak NPL-a je nešto niži.

Kakva su vam očekivanja za 2016.?
Prije svega moram reći da iz okruženja čujemo lijepe stvari. Najave nove Vlade koje idu u smjeru stabiliziranja ekonomske situacije su pozitivne i nadamo se da će se uspjeti ostvariti. Kao što je i najavio ministar financija važno je stabilizirati deficit i javni dug te do 2020. smanjiti zaduženje države što je vrlo važno. Sama razina javnog duga prema BDP-u koja se približava 90 posto nije toliko kritična i ne bi zabrinjavala da posljednjih godina nije imala takvu tendenciju rasta. To se nažalost vidi u vrlo lošem rejtingu države. Prognoze govore da će rast BDP-a biti nizak, no bitno je da smo izašli iz recesije. Okruženje, o kojem Hrvatska ovisi također izgleda pozitivno, imamo prostora za umjereni optimizam. Pazite, i blagi optimizam je važan jer ako su tvrtke pesimistične onda neće investirati, građani se neće zaduživati ako se boje hoće li primati plaću i za godinu dana. Kad se psihologija pokrene prema umjerenom optimizmu, pokreće se ciklus.

Temelji za rast postoje, a što je s kreditnim portfeljem?
Kreditni portfelj je malo složenija situacija. Kad govorimo o stanovništvu, taj je segment već visoko zadužen ušao u razdoblje krize. Vrtimo se oko 40 posto BDP-a što se smatra gornjom granicom izdržljivosti duga. Zbog toga ne vidim veliki prostor da se kod stanovništva bitno poveća portfelj, već očekujem da se ove godine malo presloži. Najave privatizacija i reforme su u svakom slučaju pozitivne. No, u uvjetima kada polovica građana na neki način radi za državu, takve najave kod građana izazivaju neizvjesnost, što je nepovoljno za kreditiranje pa očekujem da ćemo ostati na približno istim razinama.

Koliko je prostora za rast plasmana tvrtkama?
Korporativni sektor također je generalno vrlo visoko zadužen, na 80 posto BDP-a. Na korporativni portfelj banaka u Hrvatskoj utječe činjenica da se domaće tvrtke mogu zadužiti u inozemstvu, a kad se radi o većim korporacijama krediti stranih banaka su nam velika konkurencija. Čak dvije trećine kredita tvrtkama čini prekogranično financiranje. Tvrtke poput Agrokora, Plive, Atlantica, oš niza drugih najboljih klijenata, koriste financiranje koje je u ovom trenutku jeftinije u inozemstvu. Tvrtkama u stranom vlasništvu jeftinije je povući sredstva od majke nego kod lokalnih banaka jer lokalno možda nemaju ni takav bonitet kao vani gdje se mogu refinancirati gotovo po cijenama kao banke. Trošak refinanciranja banaka u Hrvatskoj je veći nego u europskim zemljama pa su i naši krediti u Hrvatskoj relativno skuplji. Naravno da će tvrtke posuđivati vani ako je kredit 0,5 bodova jeftiniji. Prostor za rast korporativnog portfelja jedino je u tome da dio tih kredita vratimo u zemlju. U sektoru malih i srednjih poduzetnika ima prostora za umjeren rast. Primjetan je rast investicija, kao i mogućnosti povlačenja europskih sredstava. Kad je država u pitanju, ona je na gornjoj granici duga koji se ne bi trebao povećavati. I banke su već relativno visoko izložene prema državi i tu nema prostora za preveliki rast zaduženosti.

Što je s portfeljem građana?
Prošle godine sa svime što se događalo oko franka i pitanja valutnog i kamatnog rizika, stvorio se strah kod građana. Je li to pretjerani strah, sad ne bih ulazio. Dobro je da su ljudi prepoznali tematiku rizika. Nakon rasprava o deprecijaciji kune više se razmišlja i o valutnoj klauzuli u euru. Više se traže fiksne kamatne stope, ali i krediti u kunama. Kad je u pitanju fiksna kamatna stopa za kredite s deviznom klauzulom u euru, tu u principu nema problema jer se relativno jednostavno kamatnim 'swapovima' može na duže rokove fiksirati kamata bez značajnog povećanja cijene za klijenta. Što se tiče kuna, situacija je malo kompliciranija. Kuna nema dovoljno, a pogotovo ne na duži rok. U bilancama banaka dugoročna pasiva je uglavnom u eurima. Klijenti žele štednju u eurima, a kredite u kunama. Multiplicirajte to na milijun klijenata i dobit ćete efekt na našu bilancu. Jedino tko nam može pomoći u tom raskoraku je HNB s repo aukcijama. One su prvi korak u pravom smjeru, no daleko od potrebnog iznosa ako dođe do masovnog preslagivanja portfelja. Banke nude, po meni vrlo povoljno, kunske kredite. Kod nekih banaka se čak i čudimo ponuđenoj visini kamatne stope i dužini otplate i pitamo se koliko dugo će to izdržati.

Koliko krediti u kunama, pogotovo stambeni, imaju prostora za rast?
Velika je konkurencija jer svi žele povećati svoj portfelj. Puno ljudi nakon konverzije razmišlja o refinanciranju pa banke žele zadržati što više svojih te privući nove klijente. Kod kune imamo problem ročnosti: prva od najavljenih aukcija HNB-a je na četiri godine, a mi govorimo o stambenim kreditima koji imaju rok otplate 20 i 30 godina, pa dugi niz godina nismo zatvoreni. Ako počnemo sve to refinancirati u kune, što će se dogoditi za četiri, pet godina i hoćemo li uopće biti u mogućnosti refinancirati kunske izvore nakon dospijeća sadašnjih repo aukcija HNB-a? Moramo pričekati i vidjeti daljnje poteze HNB-a. Drugi problem je kamatna stopa koja se relativno lako može fiksirati do 4-5 godina, možda donekle 5 do 10, a sve duže je upitno jer ne možemo zatvoriti bilancu. I da hoćemo, regulatorno ne smijemo stvarati jaz. Ljudi koji ne razumiju bankarske mehanizme i nisu svjesni brojki; samo je zamrzavanje tečaja franka u siječnju 2015. nama donijelo gubitak u bilanci 4,8 milijuna eura. Da otvorimo kamatne i valutne 'gapove' za deset godina uhvatili bismo se za glavu.

Koje bi monetarne operacije to trebale pratiti? Operacije na otvorenom tržištu, repo na dulje rokove?
Ima niz operacija, a mi imamo puno želja. No nije na nama da komentiramo pristup regulatora. HNB sigurno prati situaciju na tržištu, a strukturne repo aukcije su dobar korak premda to nisu prejeftini izvori kuna. Postoji i pitanje vrijednosnih papira koje moramo pribaviti kao kolateral, a koje prije toga moramo kupiti jer ih nemamo u dovoljnim količinama. S druge strane smo limitirani u kupnji vrijednosnih papira koji su prihvatljivi za kolateral. Drugo je pitanje što je u tom slučaju s eurom. Hrvatska je ušla u EU s namjerom da uvede euro, i u tim okolnostima ne znam da li je ispravan pravac potpuno fokusiranje na kune. To je političko pitanje, što Hrvatska želi.

Spomenuli ste štete od konverzije. Hoće li njezine posljedice utjecati na mijenjanje poslovne politike RBA?
Konverzija nam je nanijela štetu koja neće direktno utjecati na poslovnu politiku banke. Mi kao banka i dalje imamo dovoljno kapitala, likvidni smo i možemo kreditirati. No, zakonsko rješenje konverzije bio je iznimno komplicirano, prouzročilo nam je ogroman operativni trošak koji je usporio operativnost i projekte. Gubitak koji smo zabilježili zbog konverzije iznosi 85 milijuna eura, što smo zbog visoke kapitaliziranosti mogli podnijeti. No, to je bilo negativno za naše vlasnike koji će zbog toga morati poduzeti određene korake i arbitražu. Vidjet ćemo s novom Vladom u kojem smjeru će ići razgovori. Ono što ostaje je gorak okus u ustima naših vlasnika prema Hrvatskoj. To ne utječe izravno na poslovnu politiku, ali ih ne motivira da vrlo pozitivno gledaju na hrvatski rizik. Hrvatska nije jedina s problemom franka, ali nigdje rješenje nije provedeno na način da cjelokupni trošak preuzmu banke baš pred izbore. Naš predsjednik Nadzornog odbora rekao je da već sa strahom gleda kad su u kojoj zemlji izbori (smijeh, op.a.) no, šalu na stranu, Hrvatska je drugima dala loš primjer.

Dakle, arbitraža je idući korak. Što je s Ustavnim sudom?
Od Ustavnog suda ne očekujem puno s obzirom na prvu odluku koju je donio. Vidjet ćemo hoće li budući sastav htjeti dotaknuti to škakljivo pitanje. Arbitraža je jasna stvar, naši vlasnici će to morati pokrenuti, to nije pitanje volje, RBI ima regulatora i dioničare. Ne može vam netko samo tako uzeti 85 milijuna eura iz džepa, imate ih pravo i obvezu tražiti natrag. Kažem, vidjet ćemo u kojem će smjeru ići razgovori s Vladom, da se napravi neka vrsta podjela troškova jer je jasno da će Hrvatska arbitražni proces izgubiti. Onda će morati nadoknaditi sve, i bit ćemo 'na nož', a to je zadnje što želimo u državi u kojoj živimo, a posebno prema novoj Vladi koja je vrlo pozitivno krenula.

Uz Sberbank i Hypo, RBA je dobila najviše kritika na izračune konverzije?
Mi smo radili ono što se u ovoj zemlji očigledno ne smije, primjenjivali zakon onako kako je napisan. Točka. U zakonu piše vrlo jasno da se uzima isti taj proizvod u euru iz godine kad je odobren kredit i po istoj namjeni. Nigdje ne piše da treba uvažavati druge pogodnosti, poput akcija. Neke banke to nisu mogle na takav način provesti jer nisu imale toliko jasno definirane proizvode. Možemo ići svaku godinu zadnjih 20 unazad i precizno utvrditi što smo radili. Zato se nikad nisam bojao da nas netko tuži zbog kamatnih stopa, mi u svakoj tužbi možemo dokazati da smo mijenjali kamatne stope prateći tržište. Ali, onda se u javnosti inzistiralo da to nije bila namjera zakona. Zar je na nama da interpretiramo zakone ili da ih primjenjujemo? Pitali smo u HNB-u što učiniti, ali nismo dobili konkretan odgovor, što razumijemo, jer je situacija bila vrlo senzitivna, napadalo ih se sa svih strana. Nakon razgovora s pravnicima zaključili smo da je situacija previše neizvjesna, nismo znali kako će se postaviti HNB, a s ogromnim pritiskom javnosti i kad Udruga Franak piše zakone, odlučili smo napraviti nove izračune.

Problemom su se pokazali i otkazani krediti?
Prema internim pravilima sve kredite koje otkažemo radi nenaplaćenih dospjelih rata pretvorimo u kunske da zaštitimo klijente od daljnjih promjena tečaja. Nama su to u bilanci kunski krediti, a zakon se odnosi na kredite u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku. I tu se dogodila hajka, a kako se radi o kreditima koje bi se ionako otpisali iz bilance, odlučili smo i njih uključiti u konverziju. 

Poruka novoj vlasti

Što konkretno očekujete od nove Vlade?
Nadam se da će ono što su najavili uspjeti ostvariti. Stabilizacija javnog duga, stvaranje stabilnog okruženja za strane investitore, što znači da neće biti poteza kao dosad, i poboljšanje poslovne klime da tvrtke zapošljavaju i rade. Ako dio toga uspiju napraviti, svaka im čast, nemam nikakve dodatne želje. Želim im svu sreću i da ih puste da odrade ono što su najavili.