Kriza u Europi je prigušena, no posljedice osjećaju male banke diljem periferije koje i dalje imaju problema pronaći izvore financiranja pa je na njih veći pritisak za konsolidaciju. Od 2008. međugranično bankarsko kreditiranje u eurozoni smanjeno je za 2,2 bilijuna dolara. Troškovi zaduživanja istodobno su skočili ponajviše zbog troškova kamata koje na svoj dug moraju platiti države poput Italije i Španjolske, piše Economist. Razlika u troškovima zaduživanja između Italije i Njemačke danas je gotovo 1,5 postotnih bodova u usporedbi s tek nekoliko stotinki postotka prije dvije godine. Primjetne razlike nastale su među velikim bankama poput Santandera, Intese SanPaolo i UniCredita te manjih banaka.

Trošak kupnje osiguranja od bankrota na dug talijanskih banaka (CDS) što je otprilike pokazatelj njihovih troškova zaduživanja kreće se u prosjeku oko 330 baznih bodova, odnosno 330.000 dolara na 10 milijuna dolara duga s dospijećem od pet godina. Unutar te brojke su brojne varijacije; najveća talijanska banka Intesa SanPaolo platit će 295 baznih bodova dok će osiguranje duga banke Monte dei Paschi di Siena iznositi 708 baznih bodova. Sličnih, iako ne toliko ekstremnih razlika, ima i u Španjolskoj. CSD na najveću španjolsku banku Santander iznosi 260 baznih bodova, dok istodobno za Bankinter doseže 329 baznih bodova. Analitičari objašnjavaju da osim rizika zemlje u kojoj posluju, na troškove zaduživanja banke značajno utječe koliko su dobro kapitalizirane što je u nedavno provedenoj studiji potvrdio MMF. Osim kapitala, bitni faktori su veličina i diverzifikacija. Investitori u pravilu smatraju da su velike banke, koje se smatraju prevelikima da se dopusti da propadnu (too big to fail), u načelu sigurnije nego male čije je poslovanje koncentrirano pa su ranjivije na šokove.