Pozitivan predznak ispred brojke o rastu i najave stabilizacije ekonomije nakon godina lutanja u recesiji još uvijek su relativno 'friške' vijesti. U takvim okolnostima opreza ne manjka kod tvrtki i građana s jedne, te banaka s druge strane, pa je teško očekivati jači zamah kreditnog ciklusa.

Jedna od prilika za kvalitetne plasmane koja bi mogla biti u prvom planu su stambeni krediti, i to u domaćoj valuti, zahvaljujući kulminaciji slučaja 'švicarac' konverzijom u eure. Prve brojke iz prošle godine, s kojima su banke počele izlaziti, daju naslutiti da je stambeno kreditiranje krenulo uzlaznom putanjom. Dodatni poticaj svakako je i bitka za klijente koji, nakon konverzije, važu opciju refinanciranja u 'čiste' kune kod neke druge banke pri čemu će presuditi konkurentnost uvjeta. A njih će u velikoj mjeri oblikovati nedavno uvedene strukturne obrnute repo aukcije Hrvatske narodne banke kojima se bankama otvaraju dugoročni izvori domaće valute.

Klijenti volje štedjeti u eurima
Odgovor na pitanje zašto nema više kunskih kredita, je vrlo jednostavan: klijenti preferiraju štedjeti u eurima i drže tri četvrtine ukupne depozita u hrvatskim banakama u stranoj valuti. Budući da su štednja i krediti dvije strane iste medalje, nužna je posljedica da se većina kredita otplaćuje uz deviznu klauzulu. Repo aukcije na scenu stupaju kao novi izvor kuna bankama na dugi rok. U veljači na prvoj aukciji, od ukupno četiri najavljene, posuđeno je 565 milijuna kuna na rok od četiri godine po cijeni od 1,8 posto. Misao vodilja je tim instrumentom osigurati dodatnih oko tri milijarde kuna dugoročne likvidnosti, što bi bilo ekvivalentno spuštanju obvezne pričuve za jedan postotni bod, i time potaknuti jeftinije kreditiranje u domaćoj valuti.

U bankarskim krugovima zasad vlada oprez oko uspjeha tih mjera. Bankari će reći da dodatnih tri milijarde kuna i nije dramatična injekcija likvidnosti na prosječnih desetak milijardi koliko se dnevno vrti u sustavu, kao da ni cijena od 1,8 posto nije sasvim bagatelna da se s njom ruše kamate na stambene kredite. Treba naglasiti da će koristi u svakom slučaju imati i državne financije budući da je uvjet sudjelovanja na aukciji prethodna kupnja vrijednosnih papira države, odnosno onih koje nose najviši rejting, a to je dobra vijest manjim bankama za jeftiniji pristup likvidnosti.

Potez središnje banke pozdravljen je kao prvi korak u dobrom smjeru koji će donijeti određene promjene na tržištu, na kojem je već dulje vrijeme prisutan trend razduživanja. "Očekujemo nastavak blagog snižavanja aktivnih i pasivnih kamatnih stopa u srednjem roku, tako dugo dok ne dođe do monetarnog stezanja od strane ECB-a, a time i od HNB-a kako bi se očuvala stabilnost tečaja", kaže David Tomašek, direktor direkcije kontrolinga u Hrvatskoj poštanskoj banci. U Ersteu smatraju da su aukcije ponajprije usmjerene na povećanje kunske likvidnosti, ali i osiguravanje stabilnijih dugoročnijih kunskih izvora financiranja.

Uzlazna putanja
"To bi u određenoj mjeri trebalo omogućiti dodatno intenziviranje kunskog kreditiranja i potencijalno sugerirati nešto manju razliku u kamatnim stopama između pojedinih valuta", napominju. Dodaju da su kamate kompleksna kategorija koji oblikuje niz faktora pa, kad se govori padu opće razine kamata, za to nužna stabilizacija makroekonomskih fundamenata i pad premije rizika države. "Utjecaj strukturnih repo operacija ovisit će o ostvarenim volumenima, odnosno količini likvidnosti koju HNB na taj način osigura bankama na duži rok", ističu u Ersteu. Uzlazna putanja stambenog kreditiranja primjetna je već od prošle godine, no tempo je daleko od pretkriznih razina koje je napuhnuo nekretninski balon.

U PBZ-u je, primjerice, portfelj stambenih kredita povećan za 40 posto 2015. u odnosu na godinu ranije, dok rast od 25 posto bilježe Erste te tržišni lider po vrijednosti imovine Zagrebačka banka (u jedanaest mjeseci). Nakon 'švicaraca', koji je demonstrirao šok većih otplatnih rata zbog divljanja tečaja, ali i brojnih upozorenja o skoku kamata koji se očekuje rastom referentnih kamata (euribor) u Europi 2017., građani sve više traže zaštitu od nepredviđenih okolosti pa raste interes za domaćom valutom. Zaba nudi stambeni kredit u domaćoj valuti uz promjenjivu kamatu od 5,25 posto za cijelo razdoblje otplate.

Varijanta je i fiksirana cijena u prvih pet godina (na 5,15 posto), potom postaje promjenjiva do dospijeća, pri čemu je u oba slučaja kamata vezana za referentnu cijenu izvora na domaćem tržištu (NRS). PBZ u ponudi na kunski stambeni kredit ima fiksnu kamatu od 4,79 posto za prvih pet godina otplate, potom ona postaje promjenjiva (EKS od 4,97 posto). U Ersteu je kunski stambeni kredit s rokom otplate do 20 godina dostupan s promjenjivom kamatom od 5,09 posto. U Raiffeisen banci cijena je na pet godina fiksirana na 4,75 posto, a potom raste na 5,25 posto.

Želi li klijent zaštitu od kamatnog rizika na (najviše) deset godina, to će platiti 5,75 posto, dok za opciju ugovorene promjenjive kamate, ona iznosi 5,25 posto. U HPB-u, koji je prvi ponudio kredite za rješavanje stambenog kredita u domaćoj kuni, u prošloj godini portfelj stambenih kredita porastao je oko 12 posto, a na kunske u ukupnim kreditima građana otpada 68 posto. Ovisno o roku otplate od pet, deset ili 15 godina, banka u većinskom državnom vlasništvu nudi kamate od 4,8 do 5,55 posto (EKS od 4,91 posto), a potom je kamata varijabilna i iznosi 6-mjesečni NRS za kune uvećan za fiksnu maržu 3,98 posto.

Monetarne mjere
Odgovor na pitanje može li se ukupni portfelj u kunama s udjela od 28 posto, odnosno s razine od 78,5 milijardi kuna, značajnije pomaknuti u korist domaće valute, ovisit će o manje o monetarnim mjerama, koliko o preferencijama štednje. Repo aukcije HNB-a u prvom koraku testirat će interes banaka i njihovih klijenata, a ostane li tečaj stabilan unatoč pumpanju likvidnosti, mogu se otvoriti vrata modificiranim mjerama, na dulji rok i uz nižu cijenu. No, zbog potrebe valutne uravnoteženosti bilanci, zajmovi će i u budućnosti morati odražavati sklonost štediša prema euru.

Nakon što su se tisuće klijenata na teži način naučili riziku nepovoljne promjene tečaja, iz njihove perspektive smisleno je da vraćaju kredit u istoj valuti u kojoj imaju mjesečna primanja. Logika je manje razumljiva iz makro perspektive države koja u predvidivoj budućnosti želi uvesti euro jer je 'podebljavanje' kunskog portfelja zapravo korak u suprotnom smjeru. U konačnici, ni bijeg u domaću valutu nije magično rješenje jer kuna eliminira samo rizik tečaja.

Ne treba podcijeniti kamatni rizik ako su kamate promjenjive, posebno imajući u vidu poprilične amplitude koje je na domaćem tržištu imala cijena kune. Ne treba zaboraviti da ni pozivanja na deprecijaciju kune za snažniji gospodarski rast i pomaganje izvoznicima koje se periodički pojavljuju u javnom diskursu, opet mogu dovesti do kamatnog udara. Iako bi, kad je tečaj u pitanju, dug u kunama u slučaju devalvacije bio prednost prema eurski vezanom, na krilima straha od deprecijacije štednja ima tendenciju bježanja u eure pa banke reagiraju poravnavanjem valutnih pozicija. To posljedično stvara realni pritisak na slabljenje kune, a u slučaju da su ti oni jaki pa tečaj skoči, HNB će intervenirati smanjujući kunsku likvidnost.

U tom scenariju posljedica je rast kamatnih stopa na domaćem tržištu koje su temelj, primjerice kamate na trezorske zapise, za dio kunskih kredita. Efekti takvih poremećaja imali bi potencijala doći rame uz rame sa švicarcem u najvolatilnijem razdoblju, a na njima bi se opekli svi koji su podcijenili rizike domaće kune. Eliminiranje kamatnog rizika izborom fiksne kamate u pravilu je uračunato u višu cijenu takvih kredita, no zasad je ograničeno i kraćim dostupnim rokovima otplate.