U zadnje vrijeme i oni koji ne prate globalnu ekonomiju i politiku gotovo sigurno su čuli za nastojanja ekonomija okupljenih oko BRICS-a (Brazil, Kina, Indija i Rusija) da smanje ovisnost o američkom dolaru. Tu svakako ubrajamo i arapske ekonomije na Bliskom istoku. Sve se više fakturira kupnja roba u valutama osim američkog dolara.

S obzirom na dominantnost američkog dolara u globalnim financijskim kretanjima te sve agresivnije korištenje sankcija od strane Sjedinjenih Američkih Država (SAD) koje se temelje na ograničavanje pristupa američkom financijskom tržištu i američkom dolaru, ne treba se čuditi na ovu pojavu, osobito u vremenima naglašenih geopolitičkih tenzija.

Pitanje je, međutim, koliko je detronizacija američkog dolara vjerojatna? Za sada se čini malo vjerojatno. Međutim nije uopće isključeno da SAD pokrene promjene u globalnom financijskom sustavu kako bi ublažio nuspojave trenutnog poretka.

Zašto je američki dolar dominantan u globalnom financijskom sustavu? Više je razloga. Prvi je činjenica da se daleko najrazvijenije i najdublje tržište kapitala na svijetu nalazi u SAD-u. Dubina i razvijenost tržišta bitno smanjuju rizik da nećete moći prodati financijsku imovinu po relativno fer cijeni kada trebate. Ta razvijenost tržišta temelji se na anglosaksonskom pravnom sustavu sa svim mehanizmima zaštite, pravne ekspertize, dugogodišnjih, jasnih praksa svih dionika, regulatora kao i financijskih profesionalaca. Valuta vezana uz ovakvo tržište kapitala bit će globalno bitna.

Ekonomski gledano, najvažniji razlog zašto je američki dolar dominantan u svijetu, je taj da je SAD spreman odigrati ulogu poravnanja globalnih financijskih tijekova. Kina, s totalitarnim režimom, kojoj je kontrola bitna, zbog čega juan nije potpuno konvertibilan, niti je financijski sektor prema svijetu otvoren kao američki, tu ulogu jednostavno ne može ispuniti.

Udžbenički primjer

Ključ razumijevanja je da stavimo sve financijske tijekove u globalni kontekst. Dakle, ukoliko Njemačka, Japan i Kina imaju suficite u tekućim računima vlastitih platnih bilanci, neke druge zemlje moraju imati deficite, jer kada sve transakcije zbrojimo rezultat je nula. I bit će tako dokle god ne počnemo trgovati s Venerom ili Marsom.

Prihvaćanje uloga poravnanja znači da se SAD postavlja sukladno potrebama globalne ekonomije. Primjerice, od kraja Drugog svjetskog rata do početka 1970-ih, SAD su konstantno imale suficite u tekućem računu platne bilance i deficite u kapitalnom računu. Dakle, dok su zapadne zemlje trebale kapital za obnovu nakon Drugog svjetskog rata, SAD je izvozio dolare u svijet reciklirajući prihode od neto izvoza kroz globalne banke. Riječ je o klasičnom primjeru iz udžbenika ekonomije gdje kapital ide u globalnoj ekonomiji iz zemalja s viškom novaca za vlastite potrebe u zemlje koje nemaju dovoljno kapitala za vlastite potrebe.

Od početka 1970-ih situacija u globalnoj ekonomiji se mijenja. Oporavljeni Japan i Njemačka postaju veliki izvoznici dobara i počinju generirati tolike suficite u tekućem računu da se SAD nalazi u situaciji gdje prihvaća viškove globalnog kapitala u domaći financijski sustav. Tijekom 1980-ih se Kina pridružuje Njemačkoj i Japanu kao sve veći izvoznik. Istovremeno, dolazi do liberalizacije globalnih financijskih tijekova što dovodi do buma financijskog sektora u svijetu, osobito u SAD-u, jer otada je još lakše prebaciti kapital u SAD (i drugdje).

Kada razvijena ekonomija poput SAD-a, kojoj nipošto ne nedostaje kapitala, prihvaća viškove kapitala iz inozemstva, ekonomija reagira na drugačiji način. Takva ekonomija ima deficit u tekućem računu (troši više nego što proizvodi) i suficit na kapitalnom računu (prihvaća viškove inozemnog kapitala). Zbroj tekućeg i kapitalnog računa je nula, zbog čega je riječ o platnoj bilanci.

Ukoliko ekonomija nastavlja primati kapital iz inozemstva, kreatori ekonomske politike mogu reagirati na nekoliko načina. Prvi je da prihvate višu stopu nezaposlenosti. Zašto? Jer smanjenjem potrošnje smanjuju uvoz što automatski znači da zemlje neto izvoznici imaju manje suficite, odnosno manji višak kapitala kojeg će uložiti u zemlje koje su ga spremne prihvatiti. Svakome je evidentno zašto političarima nije prihvatljiva viša stopa nezaposlenosti.

Drugo, zaduženost kućanstava, poduzeća i/ili države može rasti. Tako se potiče potrošnja i zaposlenost, odnosno deficit u tekućem računu platne bilance, a zemlje neto izvoznici nastavljaju ulagati viškove kapitala u ekonomijama poput SAD-a koje su spremne te viškove prihvatiti. To je što vidimo u SAD-u danas.

Otkad su financijski tijekovi liberalizirani u svijetu, svjedočimo velikom rastu financijskog sektora, koji ne samo da je stvorio snažnu interesnu skupinu kojoj se ne mijenja situacija gdje je američki dolar dominantan, a oni utjecajni i cijenjeni. Međutim, ovakva globalna financijska infrastruktura stvorila je veću nejednakost u SAD-u, Njemačkoj i drugdje. Kreatori politika u SAD-u teoretski mogu posegnuti za ozbiljnijom redistribucijom prihoda čiji rezultat bi bilo smanjenje zaduženosti većine kućanstava. S vremenom, smanjenje zaduženosti bi smanjilo potražnju i tako ograničilo uvoz u SAD, što opet znači da bi neto izvoznici u svijetu slali manje kapitala u SAD.

Na papiru sve izvedivo

Ako ste stigli do ovog dijela članka, trebalo bi biti jasno da svakome u SAD-u nije sasvim svejedno što je dolar dominantan u svijetu. Odnosno, financijski sektor i vanjskopolitički ‘establishment’ svakako imaju koristi od trenutnog stanja. Ali, postupna seoba proizvodnje izvan SAD-a, rast zaduženosti svih sektora ekonomije i nejednakosti stvaraju otpore i političke posljedice. Naime, ne možemo isključiti razvoj događaja gdje SAD odluči da ovako više ne može. Optimisti bi mogli zaključiti da je SAD već krenuo u smjeru ispravljanja neravnoteža s Inflation Reduction Act-om koji je potaknuo ulaganju u obnovu domaće industrijske baze.

SAD nije ekonomija kojoj nedostaje kapitala; prije bi se moglo zaključiti da ga ima previše. Svijet gdje bi SAD odlučio da ovako više ne može bio bi svijet nešto poput onoga iz 1970-ih gdje su globalni financijski tijekovi bili regulirani. Ključno bi pitanje u tome slučaju bilo, hoće li SAD samoinicijativno ograničiti pristup domaćem financijskom tržištu ili ćemo se svi dogovoriti kako bi prilagodba bila predvidiva? Najgore bi varijantna bila da se spomenute neravnoteže razviju do stadija gdje se sve nekontrolirano ispravi.

Gore navedene načine na koje bi se američka ekonomija prilagodila smanjenju priljeva kapitala izvana su zapravo pozitivna utoliko što bi dovele do smanjenja zaduženosti kućanstava, poduzeća i države. Za Kinu, Njemačku i Japan prilagodbe bi išle u suprotnome smjeru. Izvoznici ne bi više bili toliko privilegirani, rastao bi udio osobne potrošnje u ekonomiji i suficiti u tekućem računu bi se trajno smanjili.

Kako je riječ o najvećim ekonomijama svijeta, domaća potražnja bi porasla stvarajući uvjete za porast ulaganja. Na papiru, sve to izgleda izvedivo, ali u stvarnosti, razne interesne skupine bi jako puno izgubile. Političkom neizvjesnošću (pogotovo u totalitarnim režimima) koju bi ovakav razvoj događaja stvorio vješto bi trebalo upravljati.

Političkoj retorici unatoč, niti su protivnici poput Kine spremni preuzeti ulogu poravnanja međunarodnih tijekova kapitala od SAD-a niti bi saveznici poput Njemačke i Japan nužno mijenjale ekonomske politike koje su ih promakle u velike globalne izvoznike. Američki dolar je dominantan iz više razloga, ali ne mora tako i ostati. Ovisno o daljnjem razvoju situacije, čak bi SAD mogao biti izvor promjena. Bio bi to samo još jedan primjer financijske inovacije iz SAD-a.

* Sadržaj omogućuje Hrvatska gospodarska komora