Premda joj je kraj na vidiku, era niskih kamatnih stopa godinama je izvor glavobolja bankarima. S cijenom novca blizu nule matematika biznisa – posudi od jednog klijenta jeftino, plasiraj drugom skuplje – prisilila je bankare da zaradu traže u provizijama i naknadama.

Posljednjih mjeseci primjetno je osjetno poskupljenje raznih naknada, kalkulacije pokazuju da građani godišnje potroše oko 1000 kuna na naknade, od vođenja računa do provizija na transakcije, no mnogi su troškovi skriveni po raznim paketima što usporedbu čini vrlo teškom.

Dok banke dižu provizije iritirajući klijente koji po zakonu plaće i mirovine moraju primati preko njih, na scenu svakodnevno stižu novi igrači koji korisnike često mame besplatnim transakcijama.

Gdje se traže prihodi?

Upakira li se to još uz inovativne i ‘user-friendly’ aplikacije ne čudi da fintechi poput popularnog Revoluta, Aircasha, švedske Klarne i lepeze drugih svakim danom imaju sve više korisnika. No, jesu li doista besplatne? Nenaplaćivanje provizije za korištenje aplikacije ili transakcije do određenih iznosa logično prisiljava kompanije da izvore prihoda traže drugdje.

Vjerojatno najpoznatiji, svakako najrazvikaniji, primjeri su Facebooka i Googlea koji su na prvu loptu besplatni servisi, no dva tehnološka diva godinama prate kontroverze oko prikupljanja i prodaje osobnih podataka oglašivačima.

Koliko god se mogli samozavaravati, kompanija Marka Zuckerberga (odnedavno preimenovana kao Meta) nije nastala iz ideala o povezivanju davno izgubljenih prijatelja niti je Googleov krovni Alphabet za besplatno navigiranje bespućima interneta. Ilustriraju to njihovi poslovni rezultati zbog kojih će ulagači trljati ruke (unatoč aktualnom padu cijena dionica tehnološkog sektora): Facebook je u 2021. ostvario 117 milijardi dolara prihoda, 31 milijardu više nego prethodne godine, a Alphabet rekordnih 257 milijardi dolara.

Pritisak Europske unije oko regulacije raspolaganja osobnim podacima zbog neusklađenosti s GDPR-om, podigao je tenzije između Bruxellesa i Mete do razine da je kompanija praktično zaprijetila odlaskom Facebooka, Whatsappa i Instagrama iz Unije. Iza sukoba je pravorijek Europskog suda pravde da se osobni podaci Europljana bez adekvatne zaštite “prenose” na američko tlo. Transfer je nužan za privlačenje oglašivača i kreiranje ciljanih poslovnih modela za regiju i bez njega su direktno ugroženi prihodi i profitabilnost.

O raspletu problema se pregovara, no zasad rješenje nije na vidiku. U marketingu vrijedi dobra stara deviza koja kaže: “Ako nisi za nešto platio, nisi korisnik nego proizvod”. Iako spomenute kompanije kategorički odbacuju prodavanje osobnih podataka, bit ciljanog oglašavanja upravo su osobni podaci, vodeća roba u 21. stoljeću.

Dva su osnovna modela monetizacije privatnih podataka o korisnicima digitalnih usluga. U prvom se podaci prikupljaju i korisnici profiliraju prema dobi i interesima, a potom oglašivačima omogućuje ciljanje pojedinih grupa ovisno o željenim karakteristikama.

Drugi je, pak, ono što većina smatra klasičnom “prodajom” – da se podaci dijele izravno oglašivačima uz nadmetanje za individualne oglase. Proces je kompleksan i automatiziran po sistemu “real-time bidding”.

Riječ je o mehanizmu u kojem kompanija prodaje mjesto za oglas u svojoj aplikaciji ili na internetskoj stranici dijeleći osjetljive korisničke podatke poput geolokacije, identifikacije uređaja koji koristi, ‘kolačića’ i povijesti pretraživanja – s desecima ili stotinama oglašivačkih kompanija. Dakle, nije prodaja već monetizacija.

Uvijek će štititi privatnost

Revolut, koji je privukao 18 milijuna korisnika u više od 200 zemalja i više od 150.000 u Hrvatskoj, nijansirao je ponude za fizičke i pravne osobe, od besplatne osnovne kartice za građane do premijske uz lepezu naknada do 100 funti mjesečno, ovisno o uslugama koje koriste. Osnovnim korisnicima su transferi bez naknada uključujući i najpopularnija lokalna i plaćanja u SEPA području (Single Euro Payment Area).

Da su svjesni važnosti teme, svjedoči da u politici privatnosti Revolut na samom početku naglašava da će uvijek štititi sigurnost i privatnost osobnih podataka te ih nikad neće prodavati. Potom se navodi da će dijeliti te iste podatke s drugim kompanijama unutar grupe kako bi se omogućilo “najbolje iskustvo”, a među njima su (po izboru) i kontakti korisnika da se međusobno vide korisnici te aplikacije.

U nizu kompanija s kojima se podaci dijele, od banaka do proizvođača kartica kako bi se omogućila plaćanja, nalaze se tvrtke koje analiziraju podatke, developeri, pružatelji anketnih usluga, komunikacijske kompanije na koje se oslanjaju za elektroničku poštu i ‘push’ notifikacije, agencije za naplatu dugova…

Kao i u klasičnim financijskim institucijama, podatke može tražiti regulator u svrhu sprečavanja pranja novca i prevara, kao i službena tijela koja provode istrage kriminalnih dijela. Puno je strana koje obrađuju i imaju pristup privatnim podacima.

Manje je transparentno, zapravo, dijeljenje osobnih podataka o imenu, elektroničkoj pošti i “app events” društvenim mrežama i oglašivačima, u kojem bi slučaju podaci trebali biti zapakirani, odnosno “hashed”. Kada je korisnik aplikacije ujedno i korisnik društvene mreže (što se provjerava) aplikacija koju je korisnik instalirao za financijske usluge od “oglašivača partnera ili društvene mreže može tražiti upotrebu osobnih podataka kako bi slali reklame jer mislimo da bi mogli biti zainteresiranih za novi proizvod Revoluta ili uslugu”.

Također, navode da mogu tražiti da se njihovi oglasi šalju ljudima sličnih profila poput korisnikovog, a sve opravdavaju pravnom bazom “legitimnih interesa”. U slučaju da korisnik ne želi da se njegovi podaci dijele za svrhe oglašavanja, opciju može isključiti u aplikaciji ili se obratiti kompaniji.

Netko se može zapitati u čemu je zapravo problem s dijeljenjem osobnih podataka? Jednostavno, tu je mašta ili horor granica. Većini možda neće smetati da iz povijesti pretraživanja u sasvim nepovezanoj aplikaciji iskoči reklama za novi par tenisica ili kućanski uređaj na akciji. Stručnjaci koji se bave pitanjem (zlo)uporabe osobnih podataka, međutim, ističu potencijalno jezivije primjere poput automatske provjere da osoba nije ‘bot’ kada se od nje traži da označi slike s dimnjacima ili pješačkim prijelazima.

Za to korisniku danas treba 3 sekunde, a za 10 godina možda će mu za isti zadatak trebati nešto duže. Uzmimo primjerice, da bi to produljenje vremena moglo značiti početak neke neurodegenerativne promjene koja se povezuje s tim korisnikom. I što ako se ti podaci o erodirajućem zdravlju prodaju privatnom zdravstvenom osiguranju? Koje mu odluči povećati premiju, naoko bez razloga.

Da, bez daljnjeg se čini kao teorija urote, loš film ili distopijska budućnost. Ipak, činjenica je da jednom prodani privatni podaci više nisu pod kontrolom osobe na koju se odnose i tu se otvaraju nebrojene mogućnosti (zlo)upotreba. Uostalom, i domaći mediji pisali su o slučajevima kada osobe koje su oboljele od onkoloških bolesti više nisu mogle kupiti dodatno zdravsteno osiguranje kod privatnih osiguratelja, istih onih koji su police uredno prodavali dok su bili zdravi.

Neskrivene ambicije

Spomenuti Revolut, čija se vrijednost procjenjuje na 33 milijarde dolara uz 325 milijuna eura prihoda u 2020., ne skriva ambicije da postane globalna financijska “superaplikacija”, a za to mu je ključno osigurati bankarsku licenciju u Velikoj Britaniji i SAD-u (već ju ima za EU). U Britaniji je institucija za elektronički novac što podrazumijeva manje zahtjevni nadzor od banaka, time i jednostavnije i jeftinije poslovanje. Istovremeno, ne smije se baviti kreditiranjem niti su depoziti državnim fondom osiguranja depozita.

Britanski regulator prije zelenog svjetla za klasičan bankarski biznis želi biti siguran da će fintech uspjeti zadovoljiti tražene propise kao što moraju zadovoljavati banke, jedan od najreguliranijih biznisa uopće. Posebice se to odnosi na upravljanje rizikom s obzirom da se dio poslovanja odnosi na trgovanje kriptovalutama. Prema Bloombergu, upravo su kriptovalute Revolutu snažan izvor prihoda, ali i izvor zabrinutosti za regulatora.

Bilo da se radi bankama koje podižu provizije ili o fintechima koji zarađuju na kriptovalutama, naplaćivanju naknade jednoj skupini korisnika kako bi se druge primamilo ili prodaji osobnih podataka oglašivačima u cilju “vrhunskog iskustva”, svima je zajedničko da se vode profitom. Tako ni “besplatne” transakcije nisu besplatne. Cijena možda nije vidljiva na prvi pogled, ali je uvijek tu. Pitanje je samo jesmo li ju spremni platiti.