Još sredinom travnja prošle godine Šri Lanka je, po prvi puta u povijesti, proglasila bankrot, našavši se na neslavnom popisu zemalja koje su obustavile plaćanja po izdanim obveznicama.

Stjerana uza zid, siromašna državica iz ekvatorijalnog pojasa naprosto nije imala drugog izbora, nakon niza neuspješnih pokušaja saniranja posljedica promašene agrarne politike, pandemije koronavirusa (turizam je bio jedna od ključnih izvora prihoda) i dramatičnog rasta cijena sirovina (naftni derivati dolaze isključivo iz uvoza), koji su iznjedrili ozbiljnu političku krizu (i naprasan bijeg aktualnog predsjednika pred bijesnim prosvjednicima).

No unatoč dubokoj krizi koja je ozbiljno ugrožavala egzistenciju siromašnih slojeva društva, trebalo je punih godinu dana da svi veći vjerovnici sjednu za zajednički stol i napokon otvore pregovore o restrukturiranju duga.

Pasivna uloga Kine

Točnije, gotovo svi vjerovnici, jer Kina se još uvijek drži – po strani. Iritirajući time ostale, jer nešto više od sedam milijardi dolara, što je gotovo petina ukupnog javnog duga Šri Lanke, odnosi se na potraživanja kineskih financijskih institucija.

Plan restrukturiranja, koji bi teret duga sveo u održive okvire, ključan je preduvjet za realizaciju aranžmana MMF-a teškog tri milijarde dolara, jer zemlja u međuvremenu preživljava od donacija prijateljskih država. Kina je dosad ponudila tek dvogodišnji moratorij na otplatu 2,8 milijardi dolara duga (glavnice i kamata), ali se nigdje ne spominje nikakav “haircut” (djelomičan otpis potraživanja), što je u ovakvim situacijama uobičajena praksa.

Šri Lanka je tek posljednji u nizu primjera koji svjedoče o bitno izmijenjenom odnosu snaga na globalnoj (političkoj) sceni jer, gdje se Kina, ponajprije zahvaljujući “Pojas i put” inicijativi (upitnih rezultata) prometnula u ključnog igrača koji, što je još važnije, igra po bitno drukčijim pravilima igre. A ona se mogu jednostavno sažeti imperativom potpune otplate i tvrdim stavovima koji ne ostavljaju prostora za djelomičan otpis dugova. Taj je princip u koliziji s uobičajenom praksom zbog koje su siromašne zemlje u razvoju dosad mogle računati barem na simboličan oprost nakon kojeg bi, a ono barem formalno, mogle okrenuti novi list.

I time se stvari bitno kompliciraju, jer Kina niti ne pomišlja na popuštanje, unatoč diplomatskim inicijativama razvijenih zemalja, čime se dovodi u povlašteni položaj u odnosu na ostale kreditore koji su onda, posve razumljivo, manje skloni praviti ustupke u ime “viših interesa”.

U nedostatku globalnog pravnog okvira, nerijetko kaotičan proces restrukturiranja duga i dosad je trajao (pre)dugo, opterećen beskonačnim pregovorima i mukotrpnim usuglašavanjem stavova većine vjerovnika. No pandemijom je problem poprimio zabrinjavajuće razmjere: prema procjenama MMF-a, više od 60 zemalja svijeta ima ozbiljnih poteškoća sa servisiranjem javnog duga ili je, u onoj lošijoj varijanti, već proglasilo bankrot.

Zambija je vjerojatno najbolji primjer tog kaosa; zemlja je još u listopadu 2020. godine obustavila otplatu kamata po izdanim obveznicama, a nepune tri godine kasnije, još uvijek nema dogovora koji bi definirao sudbinu tridesetak milijardi dolara potraživanja. Stariji čitatelji će se vjerojatno sjetiti Pariškog i Londonskog kluba: prvi je koordinirao pregovore oko restrukturiranja duga s državnim kreditorima, a potonji s privatnim institucijama (u pravilu – bankama). Kina nije formalna članica Pariškog kluba, no dotične su institucije u međuvremenu gotovo nestale sa scene jer se brojne zemlje u razvoju sve češće zadužuju na globalnom tržištu, putem emisija obveznica, nudeći atraktivne kamatne stope kako bi privukle inozemni kapital.

Ta je praksa s vremenom iznjedrila famoznu CAC klauzulu (“Collective Action Clause”). Njome se definira pojam “super-većine” (obično iznad 70%) koja diktira uvjete restrukturiranja, ne ostavljajući previše prostora za soliranje. Klauzulu je na velika vrata, pa makar i retroaktivno, uz blagoslov MMF-a i Europske središnje banke inaugurirala Grčka u jeku europske dužničke krize 2012. godine, i u međuvremenu je postala zlatni standard za izdanja državnih obveznica.

Naizgled elegantno rješenje daje, međutim, tek privid nekakvog reda, jer nitko od kreditora ne želi dati svoj potpis na dogovor o restrukturiranju ako drugi kreditori uživaju povlašteni status. Otuda i zahtjevi da se restrukturiranje proširi i na domaće financijske institucije (i dugove denominirane u lokalnoj valuti), koji mogu inicirati katastrofalnu spiralu urušavanja ionako krhkog bankovnog sustava siromašnih zemalja i time dodatno pogoršati ionako nezavidnu poziciju dužnika.

Kina je u tom kontekstu uistinu posebna priča, iz to iz nekoliko razloga. Za početak, Kina svoje zajmove zemljama u razvoju plasira na najrazličitije načine; ponekad je riječ o državnim institucijama, ali se u kompliciranim aranžmanima nerijetko pojavljuju i komercijalne banke u većinskom ili samo pretežitom državnom vlasništvu s kreditnim linijama prema dužnicima (pa čak i središnja banka koja nesebično odobrava swap kreditne linije), ili pak izvođačima velikih infrastrukturnih projekata koji operiraju širom Azije, Afrike i Latinske Amerike (a katkad se dobace i do Europe, kao što je to bio slučaj s Pelješkim mostom). Transparentno izvještavanje je, u ovoj priči, tek isprazna sintagma, čime je Kina u prednosti pred ostalim vjerovnicima čija bi dobra volja u konačnici mogla poslužiti za potkusurivanje misterioznih dogovora s Pekingom.

Poziv za korjenite promjene

I konačno, ono što Kinu odvaja od ostatka su enormne cifre. Mukotrpnim prebiranjem po dostupnim vijestima i publikacijama autori sa William & Mary’s Global Research Institute došli su brojke veće od 800 milijardi dolara. Komu, čemu, i pod kojim uvjetima, to je gotovo nemoguće raspetljati.

U slučaju Zambije, MMF je naveo cifru od otprilike 20 milijardi dolara; 2,7 milijardi otpada na međunarodne razvojne institucije, 1,3 milijarde na pomoć razvijenih zemalja, nešto više od toga na bankovne zajmove, a na domaće i inozemne obveznice podjednakih 3,3 milijarde dolara. No u strukturi vanjskog duga uvjerljivo najveća pozicija je ona kineska, s potraživanjima od gotovo šest milijardi dolara, uokvirena nepomirljivim stavom koji, doduše, predviđa mogućnost odgode plaćanja (i nove zajmove kojima bi se otplatili prijašnji), ali ne ostavlja nimalo prostora za oprost (barem dijela duga).

Štoviše, Kina je sad već otišla i korak dalje, propitkujući dosad neupitan status institucija kao što su MMF i Svjetska banka, koje su dosad uvijek bile izuzete iz planova restrukturiranja. Što je i logično, jer riječ je o zadnjoj nadi za brojne siromašne zemlje, kreditorima koji se pojavljuju kad svi drugi uzmiču, pružajući davljeniku slamku spasa (i to pod bitno povoljnijim uvjetima). Ali koristeći poziciju dominantnog vjerovnika, Kina poziva te i slične institucije da preuzmu dio tereta gubitaka.

Optužbe američkih dužnosnika o “diplomaciji dužničkog ropstva” možda su preteške kvalifikacije za opisanu taktiku, no jedno je sigurno – Kina skupo plaća svoj rastući utjecaj na međunarodnoj sceni i neće ga se tako lako odreći.