Podatak da bi samo polovica štednje građana koja trenutno leži u bankama u samo godinu dana potencijalno mogla ostvariti prinos u vrijednosti skoro tri Pelješka mosta ako bi bila uložena u dionice dovoljno govori o golemom neiskorištenom financijskom potencijalu.

Unatoč pandemiji koronavirusa i krizi koju je donijela, tijekom 2020. nastavljen je rast štednje u domaćim bankama. Prema posljednjim podacima Hrvatske narodne banke (HNB), ukupni depoziti kod banaka iznosili su krajem prosinca 329,4 milijarde kuna i bili su veći preko 28 milijardi kuna u odnosu na godinu ranije. Od toga se 224,54 milijarde kuna odnosi na depozite građana.

Oročena štednja svoju je popularnost dobila zbog sigurnosti, ali nije bez rizika. Naime, štediša je izložen i inflaciji, odnosno smanjivanju vrijednosti novca. Osim toga, kamatne stope na povijesno su najnižim razinama, što bi teoretski trebalo obeshrabriti štednju u bankama.

Osim gotovine u bankama, među hrvatskim građanima vrlo je popularno i ulaganje u nekretnine. Podaci statističkog zavoda Europske unije pokazuju da smo po tom pitanju pri vrhu ljestvice udjela stanovništva koje u vlasništvu ima nekretninu.

Točnije, 76,9 posto ukupne imovine Hrvata nalazi se u nekretninama, dok u je prosjek europodručja 54,5 posto.

Neiskorišten potencijal

U skupini od 20 do 64 godine, 89,5 posto hrvatskih građana posjeduje stan ili kuću, a od nas su u Europskoj uniji bolji samo Rumunji (95,4%), Mađari (91%), Slovaci (90,7%) i Litvanci (90%). Za usporedbu, tek 76,9 posto Slovenaca posjeduje nekretninu, pokazuju podaci Eurostata.

Istovremeno, iznos štednje preusmjeren prema ostalim oblicima ulaganja, poput dionica ili investicijskih fondova više je nego simboličan.

Naime, štednja građana u fondovima krajem 2020. iznosi 11,04 milijardi kuna, odnosno u prosjeku oko 3000 kuna po stanovniku. Prema Eurostatu, samo 1,4 posto Hrvata ima udjele u fondu, dok u europodručju taj udjel doseže 10,2 posto.

O potencijalu koji bi se mogao osloboditi kada bi se dio štednje usmjerio prema dioničkom tržištu dovoljno govori podatak da je štednja Hrvata veća od tržišne kapitalizacije Zagrebačke i Ljubljanske burze. Drugim riječima, Hrvati bi sa štednjom u bankama mogli kupiti (po tržišnoj cijeni) sve kompanije čije su dionice uvrštene na hrvatskoj i slovenskoj burzi. I još bi im ostalo oko 30 milijardi kuna.

S druge strane, indeks Zagrebačke burze CROBEX koji uračunava i isplaćene dividende je od 2003. do danas ostvario prosječni godišnji rast od 5 posto. Pri pretpostavci da će se rast po takvoj stopi nastaviti dugoročno, vrijednost uloženoga može biti povećana za gotovo 11 milijardi kuna godišnje.

Za 18 godina uloženi novac narastao bi za čak 305 milijardi kuna. Ako pretpostavimo da se polovica štednje uloži u hrvatsko dioničko tržište, godišnja zarada iznosila bi 5,5 milijardi kuna, odnosno 153 milijarde kuna u 18 godina.

To bi značilo da bi polovica štednje uložene u dionice u prvoj godini donijela vrijednost 2,6 Pelješka mosta. Drugim riječima, građani leže na potpuno neiskorištenom kapitalu koji u bankama trenutno ne donosi praktički nikakvu zaradu. Financijski analitičari ističu kako je nesumnjivo da su Hrvati podinvestirani u financijskoj imovini, pogotovo u dionicama.

Naime, u investicijskim fondovima trenutno štedi 1,4 posto građana, a većina te imovine – 14,15 milijardi kuna – uložena je u obvezničke, niskorizične fondove koji donose i nešto niži prinos. S obzirom da je krajem 2020. u dioničkim fondovima bilo tek 1,7 milijardi kuna, izloženost dionicama kroz fondove još je manja.

Ako bismo promatrali isključivo dionice, 4,7 posto ukupnih kućanstava posjeduje dionice (kojima se javno trguje) što je znatno manje od 8,6 posto kućanstava u europodručju. U nominalnom smislu, medijan vlasništva nad dionicama iznosi 2100 eura, a iza Hrvatske su samo Cipar, Slovačka i Poljska.

U Hrvatskoj postoji i preko 800.000 otvorenih računa za trgovanje dionicama, ali je većina njih neaktivna ili se odnosi na pakete HT-a prilikom uvrštenja na burzu te kompanije 2007. godine.

Matko Maravić, predsjednik Uprave investicijske kuće Interkapital vrijednosni papiri, vjeruje da su primarni razlozi za još uvijek relativno nisku participaciju hrvatskih građana na financijskom tržištu strah od gubitka ulaganja, slaba informiranost i educiranost o financijskim instrumentima, kao i percepcija da je ulaganje u dionice isključivo špekulacija, a ne dugoročna štednja.

“Većina hrvatskih građana još uvijek financijska tržišta, nažalost, poistovjećuje s krizom i ostvarenim gubicima na Zagrebačkoj burzi prije više od 10 godina. S druge strane, sve do unazad nekoliko godina većina hrvatskih građana nije imala adekvatne kanale za ulaganje u svjetska financijska tržišta, bilo to iz razloga slabe informiranosti, nedostupnosti ili čak previsoke cijene takve usluge.

Ovaj trend se rapidno mijenja. I iz našeg iskustva, kao vodećeg regionalnog brokera, vidimo sve veći interes upravo građana za dionička ulaganja na stranim burzama”, kaže Maravić.

Diverzificirano ulaganje

Na pitanje kako treba diverzificirati ulaganje u dionice kako bi se smanjio rizik te kako bi imalo značajke dugoročne štednje, Maravić kaže kako je najbolja, ali ujedno i najjednostavnija diverzifikacija kroz ulaganje u indeksne investicijske fondove čijim se udjelima trguje na burzi (ETF-ovi), i to kroz kombinaciju izloženosti inozemnim tržištima i regiji.

“Jedan od razloga zašto je Interkapital lansirao ETF-ove na slovensko i hrvatsko tržište je upravo da malim ulagateljima na jednostavan način osigura diverzificirano ulaganje u najbolje regionalne kompanije.

Osim regije, na isti način mali ulagatelji mogu dobiti izloženost američkom, njemačkom ili nekom drugom razvijenom tržištu”, poručuje Maravić.

Sadržaj omogućio Interkapital