Sukladno uvriježenoj definiciji, sintagma “zelena tranzicija” označava proces ciljanog smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima koji bi trebao osigurati temelje dugoročno održivog gospodarskog rasta bez negativnog utjecaja na okoliš. Aktivna provedba zelene tranzicije podrazumijeva dramatično veće investicije u obnovljive izvore energije i na (jaaaaaako) dugi rok trebala bi iznjedriti scenarij u kojem cijene sirove nafte kontinuirano padaju. Istini za volju, tržište nafte upravo prolazi kroz nešto intenzivniju korekciju, ali se, suprotno očekivanjima, istim smjerom kreću i cijene sirovina i materijala koji u potonjem scenariju figuriraju kao vrlo tražena roba. I dok je u prvih osam mjeseci ove godine sirova nafta (u odnosu na početak godine) zabilježila pad cijene od oko 5%, cijene kobalta u istom su razdoblju zaglibile u minusu od 17%, dok je litij za gotovo četvrtinu jeftiniji.
Većina tržišta roba posljednjih mjeseci doista ne blista – gubitke bilježi cijeli niz indeksa, svjedočeći (između ostaloga) o slabijoj potražnji u uvjetima pomalo anemičnog gospodarskog rasta na globalnoj razini. No u slučaju litija duboku korekciju zapravo je najlakše objasniti kao kolosalan sudar (odveć) optimističnih očekivanja i bitno tmurnije realnosti.
Put do zvijezda i natrag
Kada se govori o litiju u kontekstu zelene tranzicije, u pravilu je riječ o litijevom karbonatu (Li2CO3), istom onom spoju koji se ujedno koristi i kao sirovina za antipsihotike, lijekove namijenjene liječenju i prevenciji bipolarnog poremećaja. U ovoj priči je, dakako, puno važnije njegovo svojstvo pohranjivanja velike količine energije, zbog čega je litijev karbonat jedna od ključnih komponenti u proizvodnji potentnih i izdržljivih baterija. Najviše potencijala pritom je nudila automobilska industrija, a spektakularan rast cijene dionica Tesle mnogima je zvučao inspirativno, sugerirajući kako budućnost pripada električnim automobilima. A njihova proizvodnja iziskuje ogromne količine litija.
Stoga ne čudi kako je cijena litijevog karbonata, na krilima niza optimistično intoniranih projekcija, neko vrijeme vjerno pratila krivulju dionica Tesle. Trend rasta započeo je krajem 2020. godine, kada se konačno počeo nazirati kraj pandemije; u samo dvije godine, cijena je s početnih šest tisuća dolara po toni, vjerovali ili ne, uvećana za čak 13 puta.
Negdje na sredini tog puta Tesla je dosegnula vrhunac, kratkotrajnim rastom tržišne kapitalizacije iznad čarobne granice od bilijun dolara, da bi se potom prometnula u istaknutu žrtvu rasprodaje; malodušni su investitori do kraja 2022. godine doslovno prepolovili tržišnu kapitalizaciju najvrjednije svjetske automobilske kompanije, no litij za to vrijeme nije posustajao, napipavši vrhunac višegodišnjeg raspona oscilacija s rekordnih 81 tisuću dolara po toni. I dok je Elon Musk ulagačima uspio prodati priču o umjetnoj inteligenciji koja će sve slabiji rast prodaje automobila (i niz drugih problema u kompaniji) učiniti posve irelevantnom, zbog čega se tržišna kapitalizacija kompanije posljednjih mjeseci kreće oko 700 milijardi dolara, litij je nezadrživo – padao.
Optimizam investitora ubrzano je kopnio, a cijena litija je početkom rujna skliznula na svega deset tisuća dolara za tonu, povukavši za sobom i dionice malobrojnih proizvođača koje kotiraju na razvijenim tržištima. Najveći među njima, američke Albemarle, sada otvoreno zaziva državnu intervenciju, upozoravajući kako se Bijela kuća treba aktivnije uključiti u igru ukoliko želi prekinuti, ili barem značajnije smanjiti ovisnost američke industrije o kineskim dobavljačima.
Čelnici kompanije usto najavljuju drastične rezove kako bi ograničili utjecaj nepovoljnih tržišnih zbivanja na poslovne rezultate (i izbjegli bankrot), odgađajući istodobno ambiciozne planove ekspanzije.
Slabašna potražnja ne može apsorbirati obilnu ponudu
Kao i brojnim drugim recentnim epizodama, Kina se opet prometnula u presudnu determinantnu kretanja cijena, nudeći dobro poznati obrazac od kojeg se, sve i da hoće (a sva je prilika da – neće), vladajuća garnitura naprosto ne može odmaknuti preko noći. Riječ je, dakako, o izvoznoj orijentaciji i agresivnom nastupu domaće industrije koja u pohodu na izvozne destinacije ne pita za troškove. Nakon kraha tržišta nekretnina, izvoz je već neko vrijeme ključan generator gospodarskog rasta, a kineski izvoznici ne biraju sredstva kako bi nadmašili konkurenciju. Prema recentnim procjenama, Kina trenutno prerađuje oko dvije trećine svjetskog litija, a uz svesrdnu pomoć države u ime viših ciljeva (globalne dominacije), te niza komparativnih prednosti, od jeftinije radne snage do vrijednog iskustva u proizvodnji baterija, i kineski su proizvođači baterija u bitno boljoj poziciji od svojih američkih i europskih konkurenata.
Bez opipljive podrške zaokružene koherentnom strategijom na nacionalnoj ili regionalnoj razini, kakvu je primjerice ponudila Bijela kuća, otvoreno favorizirajući domaću industriju, europske kompanije se nemaju čemu previše nadati, niti vide načina kako se iskobeljati iz začaranog kruga. Jer potražnja sve više zaostaje za prognozama; segment prodaje električnih automobila bilježi sve slabije stope rasta, zbog čega je najednom doveden u pitanje cijeli niz velikih projekata diljem Europe. Unatoč drastično jeftinijim sirovinama, koje bi, barem u teoriji, trebale širom otvoriti vrata zelene tranzicije. Za razliku od azijskih proizvođača (kineskim igračima valja pridodati i manje-više poznata imena iz Južne Koreje i Japana) koji razmišljaju kako na najbolji način prebroditi razdoblje slabašnog gospodarskog rasta, brojni europski rivali s pravom se pitaju ima li u budućnosti uopće mjesta za njih na tržištu.
A da stvar bude još gora, visoke cijene litija mnogima su djelovale poticajno, te je ponuda, kako sirovina, tako i finalnih proizvoda, kontinuirano rasla. Sada su u problemima i australske rudarske kompanije koje veći dio svoje proizvodnje plasiraju u Kinu. I to ne samo zbog niskih cijena litija, već i zbog činjenice da je Kina ubrzano gradi vlastite lance opskrbe, investirajući impozantne količine kapitala u rudnike diljem Afrike. Ilustracije radi, UBS u svojoj analizi navodi kako bi rudnici pod kontrolom kineskih investitora u Zimbabveu već kroz tri ili četiri godine mogli ugrabiti i do 15% ukupne globalne proizvodnje litijevog karbonata.
Izražena ciklička narav tržišta roba
Autori spomenutog izvješća tvrde kako je upravo Afrika ključan uteg na vagi zbog kojeg se do kraja ovog desetljeća očekuje zamjetan jaz između potražnje i ponude (u korist potonje). Dio je to “drugog vala” koji je iznjedrio rekordne količine dostupnih zaliha i sada ozbiljno ugrožava profitabilnost u segmentu proizvodnje. Zbog toga je UBS nedavno objavio negativnu reviziju prijašnjih prognoza, naviještajući nastavak korekcije koja bi mogla trajati godinama, sve dok se dočekamo osjetniji oporavak prodaje električnih automobila.
U takvim okolnostima najavljena eksploatacija najbogatijeg europskog nalazišta litija u Srbiji, iza koje stoji australski div Rio Tinto, zapravo je u prvom redu ambiciozan politički projekt, uvjetovan željom europskih političkih lidera da osiguraju neovisnost opskrbe kada je u pitanju jedna od ključnih sirovina u kontekstu zelene tranzicije. Sada je posve očito kako će potencijalni rudnik, koji je pritom isprovocirao veliki otpor ekoloških udruga zbog mogućeg negativnog utjecaja na okoliš, dodatno podebljati ionako već obilnu ponudu.
Iako brojke koje opisuju kretanje cijene litija na prvi pogled zvuče nevjerojatno, valja priznati kako je zapravo riječ o vrlo uobičajenom i nadasve prepoznatljivom obrascu, svojstvenom većini tržišta roba. Riječ je o uobičajenoj izmjeni (dugoročnih) ciklusa koja bez iznimke karakterizira kretanje cijena roba. Mehanizam je vrlo jednostavan (i već toliko puta viđen), a inicira ga (rastuća) potražnja koja ganja (nedostatnu) ponudu, što je u ovoj priči bio slučaju početkom ovog desetljeća, zahvaljujući dramatičnoj ekspanziji kineskih proizvođača električnih automobila. Taj deficit nerijetko provocira dramatičan rast cijena jer u svijetu minerala novi projekti iziskuju ogromne investicije i, što je možda još važnije, vrijeme potrebno za nužna istraživanja, a potom i stvarnu realizaciju novog rudnika. Problem je, međutim, što se tako veliki i skupi projekti ne mogu ni jednostavno ugasiti pukim potezom pera. Zatvaranje je krajnja mjera kojoj pribjegavaju vlasnici, zbog čega negativni ciklusi, obilježeni intenzivnim padom cijena, mogu potrajati godinama. U njima opstaju samo oni najjači. Ili oni koji mogu računati na čvrstu podršku državnog aparata.
