Najnoviji krug Vladinih poreznih rošada, prvi pod palicom ministra Marka Primorca, izazvao je niz negativnih komentara stručnjaka i ekonomista. Dok u Banskim dvorima, u niskom startu za predstojeću ‘superizbornu’ 2024. zadovoljno trljaju ruke rješenjima uz poruke da će izmjenama oni s najnižim primanjima najviše profitirati, stručnjaci s nevjericom gledaju na daljnje razmontiranje mirovinskog sustava u režiji Vlade.

Alternative s istim ciljem

U novom broju Osvrta Instituta za javne financije Ivica Urban, Slavko Bezeredi i Vjekoslav Bratić ističu da će uvođenje olakšice za prvi stup pomoći osobama s niskim dohotkom koji u dosad nisu mogli imati koristi od povećanja osobnih odbitaka i snižavanja poreznih stopa. Riječ je on zaposlenicima s mjesečnom bruto plaćom do 1300 eura, no trojac upozorava da se olakšicom stvara godišnji manjak prihoda od doprinosa za 329 milijuna eura koji će se, jednako kao postojeći manjak, također morati pokriti transferom iz proračuna i(li) zaduživanjem. Alternative koje nude također bi rezultirale istim ciljem. Prva bi bila mjera prema kojoj bi se u okviru poreznog sustava dizajniralo umanjenje poreza s mogućnošću povrata poreza koji bi se isplaćivao iz sredstava državnog proračuna. Takvo rješenje, komparativno gledajući, uvele su mnoge europske zemlje.

Tako konačni ili ‘neto’ porez na dohodak, koji je pojedinac dužan platiti, dobiva se kao razlika između ‘bruto’ obveze poreza na dohodak i iznosa poreznog umanjenja. Pritom, ako je porezno umanjenje veće od bruto porezne obveze, dobiva se iznos ‘negativnog poreza’ koji se poreznom obvezniku isplaćuje kao povrat poreza. Iznos umanjenja poreza može se pritom modelirati na razne načine. Primjerice, i da se dodjeljuje osobama s niskim bruto plaćama te da nakon određenog iznosa plaće počne linearno padati, slično kao kod predložene olakšice za doprinose. “Dakle, jedna alternativa olakšici za doprinose je spomenuto umanjenje poreza, pri čemu bi se povrat negativnog poreza vršio iz središnjeg državnog proračuna. Zaposleni bi izdvajali sredstva za doprinose u punom iznosu kao i do sada, ali bi se njihova neto plaća uvećala zahvaljujući negativnom porezu”, pojašnjavaju autori.

Druga alternativa koju predlažu bila bi slično oblikovana novčana naknada koja bi se isplaćivala uz neto plaću. Za razliku od porezne olakšice, bila bi administrativno jeftinija, jednostavnija i transparentnija. “Alternativne mjere trebale bi imati dvojake ciljeve, odnosno uključivati i aspekt povećanja “isplativosti rada”, sadržavajući elemente kojima se teže zapošljivi pojedinci motiviraju da uđu na tržite rada i ostanu na njemu”, ocjenjuju autori. Kad se podvuče crta, u srži obje alternative je – nediranje doprinosa.

Pored toga, Urban, Bezeredi i Bratić dotiču se nove mogućnosti lokalnim jedinicama da smanje stope poreza na dohodak s 20 na 15 posto, te s 30 na 25 posto. To omogućuje daljnje rezanje poreznog opterećenja od koje će imati korist i oni s natprosječnim plaćama što samo po sebi nije loše, no lokalni čelnici moraju biti svjesni da se time otvara mogućnost značajnog pada prihoda od poreza na dohodak, glavnog izvoza novca za financiranje lokalnih javnih usluga.

Lokalci pred izborom

Pred čelnicima gradova i općina je izbor: dati obol podizanju životnog standarda građana koji žive na tim područjima (koji će tako nešto i očekivati) i balansirati financiranje javnih usluga upravo od najizdašnijeg izvora – poreza na dohodak. “Stoga je u narednom, relativno kratkom razdoblju, na lokalnim vlastima ključna strateška odluka u kojem će smjeru ići i kako će se prilagoditi novonastalim okolnostima”, ocjenjuje autorski trojac.

Također, iz IJF-a ističu da je najavljeno povećanje osobnog odbitka i dijelova odbitka za uzdržavane članove i djecu (osnovni odbitak raste s 530,90 na 560 eura) ionako potrebno s vremena na vrijeme u cilju obuzdavanja pretjeranog rasta poreznog tereta.

U hrvatskom sustavu ne postoji redovni mehanizam usklađivanja osobnih odbitaka s rastom dohodaka i troškova života, već su uobičajene ‘ad hoc’ rješenja. Predložene promjene rezultirat će ‘olakšanjem’ od 108 milijuna eura i “treba ih doživljavati kao normalnu posljedicu prilagodbe sustava poreza na dohodak rastućim dohocima u cilju zadržavanja prosječne porezne stope na istoj ili sličnoj razini, a ne kao “gubitak lokalnih prihoda”.