Nakon dva razorna potresa koji su u pandemijskoj godini podcrtali da nesreća nikad ne dolazi sama, osvijestivši slabo osiguranje imovine, u 2021. srećom, nije bilo većih šokova, rizika i poremećaja.
Ne može se reći da osiguranja nemaju razloga za zadovoljstvo poslovanjem u prošloj godini, ipak je ostvarena bruto premija dosegnula novi rekord od 11,7 milijardi kuna, milijardu i 42 milijuna kuna izdašnije nego ranije. No suštinske promjene koje bi donijele preokret u percepciji važnosti osiguranja bit će mukotrpne i spore. Neostvareni potencijal hrvatskog tržišta osiguranja može se ilustrirati činjenicom da je udio ukupne premije u BDP-u praktično zacementiran na 2,6 posto od 2006. sve do danas.
Prosječni građanin Hrvatske lani je uplatio 3008 kuna premije, od čega 2263 kune za neživotno i tek 745 kuna za životno osiguranje. Dakle, prostora za napredak ima, posebno uspoređujemo li se s navikama razvijenih zemalja zapadne Europe kojoj težimo. Nakon ulaska u Europsku uniju industrija nastavlja prolazak kroz svoju višegodišnju transformaciju.
Broj društava za osiguranje drastično se smanjio, prilagodio komotnije veličini tržišta što je dovelo i do redukcija broja zaposlenih. Zadnjih godina tržišna utakmica je nesmiljena na krilima digitalizacije i centralizacije brojnih procesa, interni rezovi kontinuirani, a bitno više reda uvedeno je u distribucijske kanale. Čak i tijekom pandemije u kojoj su se dogodili razorni potresi, osiguravatelji su pokazali iznimnu otpornost.
Premda je lani nastavljen trend blagog smanjenja kapitaliziranosti mjeren omjerom solventnosti, ostao je dvaput iznad zakonskog minimuma (210,2%) kao posljedica regulatorne zabrane isplate dobiti 2020. Slično kao i što je HNB naložio bankama, preporuke Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) osiguranjima išle su u smjeru da se suzdrže isplate dividendi do kraja rujna 2021. uz dodatne kriterije da u zadnje tri godine nije bilo gubitaka. Štoviše, stres test regulatora pokazao je da njihova imovina ni u najgorim scenarijima ne bi bila zabrinjavajuće niska već bi sektor zadržao primjerenu kapitaliziranost.
Sektorski poredak
Na domaćem tržištu osiguranja vodeću poziciju drži Croatia osiguranje iz sastava Adris grupe s 24,4 posto udjela u ukupnoj premiji, odnosno 2,85 milijardi kuna bruto zaračunate premije. Drugi je Euroherc s 12,7 posto zahvaljujući 1,48 milijardi kuna premije. Treće mjesto na premijskoj ljestvici dijele Allianz Hrvatska i Adriatic osiguranje s 10,5 posto koji su lani uprihodili po 1,23 milijarde kuna premija iz ugovorenih polica.
Rame uz rame približio im se Wiener iz sastava austrijske VIG grupe s 10,3 posto u premijskom kolaču, odnosno 1,2 milijarde kuna. Slijede Generali s 8,4 posto, Triglav s 5,6 posto te Uniqa s 5,2 posto tržišta, dok preostala tri osiguratelja pojedinačno ostvaruju manje od jedan posto ukupne premije.
Slika o osiguranjima zadnjih dvije godine uglavnom se ocrtava kroz prizmu (ne)osiguranja imovine od potresa i ona, zapravo, govori ponajviše o neostvarenom potencijalu. Samo zagrebački potres u ožujku 2020. uzrokovao je 87 milijardi šteta, obnova metropole je i danas sporadična, prepuštena inicijativi pojedinaca, a zajedno s Banijom gdje se i u ljeto 2022. U trenutku pisanja ovog teksta još živi u (privremenim!) kontejnerima, štete se penju na teško zamislivih 128 milijardi kuna.
Proteklo vrijeme obilježila su prepucavanja tko je odgovoran, ‘žicanje’ Bruxellesa da produlji vrijeme za povlačenje milijardi iz Fonda solidarnosti, ostavke pa i uhićenja resornog ministra. Sve, osim obnove.
Situaciju s nevjericom promatraju osiguravatelji. Iako im je to u opisu posla, oni su istodobno kumulativno isplatiti tek 573,2 milijuna kuna na ime 15.404 police osiguranja od potresa. Slovom i brojkom – niti 0,5 posto ukupnih šteta. Jednom kada se isplati sav novac po razlikama zbog kompleksnih obnova uglavnom sakralnih objekata, iznos će po procjenama dosegnuti jedva stotinjak milijuna eura.
Treba iskreno priznati i to da je poprilično dubok jaz između očekivanja od osiguranja i potpisanih ugovora jer su se mnogi, čak i relativno upućeni, iznenadili ‘otkrićima’ da imaju franšize po ugovorima ili da, primjerice, osiguranja ne pokrivaju štete ispod magnitude pet, što se opet svodi na staro pitanje financijske pismenosti.
U Hrvatskoj se povijesno štedi u nekretninama, na teži način naučili smo da se spas od inflacije pronalazio u opeki i betonu (vrijedi to i danas), no porazno je da je tek 10% nekretninskog fonda osigurano.
Potres je osvijestio je da je imovina (osobito zajednička, poput prostora u višestambenim zgradama) slabo i loše održavana iako je jasno da su u kratkom vremenu nakon potresa popravljani jedino oni objekti vlasnika kojima su isplaćene štete od osiguranja. Primjerice, u prva tri dana od zagrebačkog potresa isplaćeno je milijun i pol kuna, a u prva dva mjeseca 100 milijuna kuna. Ostali su i danas, ne osiguraju li sami kreditiranje, osuđeni čekati državu.
Prije potresa godišnje se ugovaralo oko 80 milijuna kuna bruto premije kroz 100-tinjak tisuća polica, a nekoliko mjeseci nakon razaranja aktivno je bilo oko 200 tisuća polica uz udvostručenu vrijednost premije, oko 163 milijuna kuna. Premda se radi o dvostrukom rastu broja ugovorenih polica i značajnom skoku premije, u Hrvatskoj je osiguranjem pokriveno tek desetak posto svih objekata.
Važno je napomenuti da se cijene polica nisu mijenjale niti je to osiguravateljima u planu jer kalkulacija premija ovisi o trošku svjetskih reosiguravatelja i vjerojatnosti nastupanja potresa na pojedinim područjima, a ne o tome je li se on dogodio ili se tlo još uvijek trese kao što svako malo svjedoče stanovnici Siska i Petrinje.
Jesmo li se opametili?
Marginalna zaštićenost od ekonomskih posljedica potresa, ali i drugih katastrofalnih rizika za imovinu ponukat će osiguranja na kampanju s provokativnim pitanjem “Jesmo li se opametili?” s izričitom namjerom da provocira i propituje rezultate nakon potresa. Jesmo li? Pa i ne baš.
Interes za policama osiguranja od potresa kristalno je jasno išao u dva vala; prvi je uslijedio odmah nakon potresa u Zagrebu kada je već istog mjeseca broj polica skočio 15 posto u odnosu na prethodnu godinu, a u travnju 26 posto. I onda je nastupilo hlađenje panike kada su mnogi racionalizirali trošak pitajući se kolika je statistički šansa da opet udari potres koji se događa ‘jednom u stotinu godina’? Petrinjski potres pred sam kraj godine opet je probudio interes, no ne zadugo i opet je nastupila stagnacija.
Proteklo desetljeće u Hrvatskoj je bilo obilježeno prirodnim katastrofama: poplave u Slavoniji 2014. donijele su 170 milijuna eura imovinskih šteta, požari u Dalmaciji 2017. još 25 milijuna eura, a potresi u 2020. spomenutih 17 milijardi eura. U Svjetskoj banci izračunali su da je Hrvatska u prvih pet zemalja Unije po najvećim prosječnim godišnjim gubicima zbog potresa, uz bok Cipru, Grčkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.
Dok takva kretanja s jedne strane stvaraju rezignaciju i frustraciju industrije, s druge se pokušava promijeniti mentalitet financijskom edukacijom i poseže za provokacijama naglašavajući da je u Ustavu zapisano kako vlasništvo nije privilegija već i obvezuje. Koliko će takav pristup donijeti rezultata u društvu koje kontinuirano njeguje ‘nanny state’ princip iznova posežući u proračun za sanacije šteta pritom marginalizirajući osiguranja, ostaje otvoreno pitanje.
Država je, naime, glavna adresa za adresiranje nonšalantnog odnosa vlasnika prema vlastitim nekretninama. Primjera radi, nakon potresa 2020. prvo je bilo odlučeno da će nacionalni proračun sanirati 60 posto šteta, Grad Zagreb 20 posto, a vlasnici 20 posto.
Izmjenama Zakona o obnovi građani su oslobođeni sufinanciranja konstrukcijske obnove koju će platiti država i regionalne jedinice u omjeru 80 prema 20 posto bez ikakvih imovinskih cenzusa, dok će na području proglašenih prirodnih katastrofa kompletni trošak snositi država. Čemu onda osiguravati imovinu od rizika ako se stalno šalje poruka da će država uskočiti onome tko nije osiguran?
Za zemlju u kojoj je gotovo trećina teritorija i 60 posto građana izloženo jačim potresima, osiguravatelji alat promjena vide u zakonu o upravljanju i održavanju stambenim zgradama. Njime bi se propisala obveza suvlasnika zgrada da osiguravaju i zajedničke dijelove nekretnine od osnovnih rizika požara, oluje, izljeva vode, udara groma i drugih rizika ovisno o opasnosti područja kao što su seizmički rizici, vjerojatnosti stvaranja klizišta i odrona, mogućnosti poplava…Osim tih rizika, osiguravatelji smatraju potrebnim regulirati odgovornost suvlasnika za štetu prema trećim osobama.
Može se argumentirati da li je sada, s potresima, inflacijom i erozijom životnog standarda dobar trenutak za nove obveze građanima. Osiguravatelji odgovaraju da se takvom logikom nikad neće dogoditi dobar trenutak jer će uvijek biti neka aktualna ili potencijalna kriza, no da je nekoliko stotina kuna za osiguranje imovine godišnje drastično smanjuje teret na proračun i na nove generacije u budućnosti.
Dok je fenomen neosiguravanja stotina tisuća eura vrijedne imovine svojevrstan misterij, ista pravila ne vrijede kad je u pitanju vozni park. S osnovnom razlikom da država prisiljava osiguranje limenih ljubimaca.
Rast likdvidacija šteta
Petnaest društava za osiguranje zaračunalo je lani rekordnu premiju, gotovo 12 posto više na godišnjoj razini. Pritom na umu treba imati da se tri društva bave isključivo životnim osiguranjima, četiri imaju fokus samo na neživotna, dok je preostalih osam mrežu bacilo na oba segmenta. Važno je napomenuti da s rastom premije rastu i likvidacije šteta; lani su osiguratelji isplatili 7,3 milijarde kuna, 11,7 posto više nego u 2020. godini od čega gotovo petinu više iz neživotnih, ponajviše autoosiguranja.
Glavni premijski izvor ostaje segment neživotnih osiguranja iz kojih se godišnje prikupe tri četvrtine ukupne premije. Lani je zaračunata bruto premija iz tog segmenta premašila 8,8 milijardi kuna dotaknuvši letvicu od gotovo milijardu kuna porasta u godinu dana. Tim dijelom biznisa suvereno dominira osiguranje od odgovornosti za upotrebu motornih vozila s 2,96 milijardi kuna premije koja čini više od četvrtine ukupne.
U usporedbi s istim razdobljem 2020. ta premija bilježi porast od gotovo 14 posto. Popularnost i izdašnost tog segmenta direktna je posljedica obveze koju je država nametnula vlasnicima motornih vozila. Lani je sklopljeno 2 milijuna i 823 tisuće polica osiguranja od automobilske odgovornost za štete trećim osobama, poznatije kao AO police, 8 posto više u godinu dana.
Cijena AO police i lani se kretala uzlazno putanjom, porastavši 60-ak kuna na prosječnih 1087,43 kune. Nakon AO polica, po važnosti slijedi kasko osiguranje cestovnih vozila s 1,4 milijarde kuna premije koja čini solidnih 12 posto prihoda neživota.
S obzirom na važnost tog segmenta ne čudi da je top tema za osiguravatelje već neko vrijeme spomenuta inflacija automobilskih šteta. Ona i dosad zadavala glavobolje, no rastuće cijene autodijelova te štete koje nanosi gospodarstvu podižu to pitanje na višu razinu. Jedno od rješenja moglo bi se tražiti u promjeni modela suradnje sa servisnim radionicama tako da se, umjesto sada uobičajenih zamjena, oštećeni dijelovi više popravljaju (tamo gdje je to moguće, jasno).
Time bi se smanjio trošak likvidacije šteta osiguravateljima, radionice bi imale priliku više fokus usmjeriti i naplatiti stručni rad, a posredno bi se pozitivan efekt osjetio i na tržištu rada. Na njemu kronično nedostaje majstora ili, kako će upućeni reći, događa se hiperinflacija montera, a nemamo majstora u nastajanju. Gruba računica popravka oštećenog branika umjesto njegove zamjene novim dijelom, bio bi za oko trećinu niži.
Dok bi obje strane, osiguravatelji i servisne radionice, mogle u računici pronaći zajednički jezik za daljnje razvijanje modela buduće suradnje, ostaje činjenica da su obje strane godinama na zamjene naviknule korisnike osiguranja i tu bi se mogao potencijalno ukazati problem.
Životna osiguranja u plusu 9,4%
Drugi najvažniji segment osiguravateljnog biznisa, životna osiguranja, također su lani bilježila pozitivne trendove s rastom prikupljene premije za četvrt milijarde kuna. Bruto premija u tom segmentu porasla je 9,4 posto, dosegnuvši gotovo 2,9 milijardi kuna. Iako u odnosu na 2020. bilježe blagi pad u ‘težini’ ukupne premije (s 25,2 na 24,7 posto) životna osiguranja vrlo su blizu AO osiguranju.
Kao specifični proizvod s komponentnom osiguranja, ali i komponentom štednje i ulaganja, najzastupljenije je klasično životno osiguranje. Ono je osiguravateljima donijelo 2,36 milijardi kuna, 6,7 posto izdašnije nego godinu ranije. Klasično životno osiguranje generira gotovo 82 posto ukupne životne premije, dok u ukupnih prihodima industrije donosi više od petine prihoda.
Relativno slabiji performans životnog osiguranja posljedica je dugotrajnog razdoblja niskih kamatnih stopa koje su teško moglo generirati zanimljive prinose. Osiguranja su police pokušala klijentima predstaviti kao ‘okretanje prema suštini proizvoda’, a to je osim štednje, garancija uloženog novca i pružanje sigurnosti, no put je bio vrlo strmovit zbog visoko postavljenih očekivanja klijenata na polju prinosa.
Mnogi su ocjenjivali da životna osiguranja prolaze svojevrsnu tranziciju transformiranjem u jednostavnije proizvode s ključnom odrednicom sigurnosti, umjesto fokusa na ostvareni prinos pri dospijeću, no s podizanjem kamatnih stopa nije isključeno da će se i ta strategija opet redefinirati.
Zanimljivo je primijetiti rast životnih ili rentnih osiguranja kod kojih ugovaratelj snosi rizik ulaganja s gotovo 399 milijuna kuna premije, od gotovo 37 posto. Istovremeno, u padu su dopunska osiguranja životnog osiguranja sa 122,8 milijuna kuna premije, rentno osiguranje s tek 11 milijuna kuna kao i osiguranja za slučaj vjenčanja ili rođenja od kojih je prikupljeno tek 3,5 milijuna kuna.
Nakon AO, životnih i kasko osiguranja, najveću težinu imaju ostala osiguranja imovine sa 7,9 posto, osiguranje od požara i elementarnih šteta s 6,9 posto i zdravstveno osiguranje sa 6 posto, dok ostale vrste osiguranja u premiji sudjeluju ispod 5 posto. Upravo se u segmentu zdravstvenih osiguranja s lanjskim rastom premije gotovo 11 posto, na 703,4 milijuna kuna, ocrtavaju pozitivni trendovi od 2014. naovamo.
Procjena je da tržište zdravstvenog osiguranja godišnje raste između 12 i 15 posto, veliki potencijal vidi se kroz buduću zdravstvenu reformu zacrtanu Nacionalnim planom oporavka i otpornosti. Industrija ne skriva da u reformi žele sudjelovati igrajući aktivnu ulogu, među ostalim poticanjem poslodavaca da ugovaranjem dopunskog i dodatnog osiguranja zaposlenima omoguće financijsku sigurnost i zaobiđu u pandemiji produljene liste čekanja što bi fizički i financijski rasteretilo javno zdravstvo. Velike promjene
Slično kao i banke, u fokusu osiguratelja je projekt desetljeća – uvođenje eura. Pripreme su već počele u IT projektima, ulaganja su velika jer se radi na sveobuhvatnoj prilagodbi sustava i aplikacija. Iako se troškove broje u desetinama i stotinama tisuća eura, euro je angažirao interne i eksterne resurse koji su s prioritetnog kolosijeka skinuli neke druge projekte.
Osim toga, domaća industrija osiguranja u punim je pripremama za primjenu novog međunarodnog standarda IFRS 17 koje će donijeti nove troškove implementacije u kratkom roku, no oni su jednokratni dok će koristi od tih promjena biti dugoročne i trebale bi značajno osnažiti stabilnost cijele industrije osiguranja. Upravo su ranije spomenute visoke zalihe kapitala važne zbog uvođenja novog standarda, ali i ulaska u eurozonu koji bi zajedno trebali pritisnuti kapitaliziranost.
Hanfina simulacija pokazala je da bi uvođenje eura moglo blago smanjiti solventnost osiguravatelja, posebno onih orijentiranih primarno životnom segmentu zbog dugoročnosti obveza, no bit će da i dalje ostaju sa značajnim zalihama kapitala. Očekuje se i snižavanje kamatnog rizika, jer je većina imovine i obveza vezana uz euro, te osjetno smanjenje valutnog rizika.
U dužem roku pred domaćim osiguranjima niz je izazova, najveći među njima su niske kamatne stope čija će era uskoro završiti. Dok društva još crpe prinose od ranijih ulaganja u obveznice, tek treba vidjeti gdje će se tražiti budući priljevi.
Novi problemi na horizontu su ‘cyber’ rizici i izazovi tehnologije u digitalnom svijetu koji će zahtijevati brze prilagodbe novim okolnostima, više inovacija, okretanje digitalnim kanalima i zaoštravanje bitke s konkurencijom.
Kraj prošle godine kristalizirao je da stižu novi poremećaji u okruženju, prije svega inflacija na krilima rasta cijena energenata i hrane koja će pred čitavo gospodarstvo donijeti nebrojene izazove, u prvom redu erodirati kupovnu moć građana i poduzećima donijeti udar na prihode i poljuljati investicijske planove koji se neminovno reflektiraju na osiguravatelje, a neizvjesno je tek u kojoj mjeri.
