Nakon pauze duge više od jednog desetljeća, Europska središnja banka (ECB) u srpnju je napokon donijela odluku o povećanju ključnih kamatnih stopa koja otprilike nikoga nije iznenadila.

Potez je ionako izrijekom najavila Christine Lagarde, a niti naoko agresivnija promjena kursa monetarne politike, obilježena podizanjem ključnih kamatnih stopa za 50 postotnih bodova, u aktualnim se okolnostima ne može nazvati osobitim iznenađenjem.

Jer ECB e praktički među zadnjima reagirala na dramatičan rast inflacije, iako je lipanjska inflacija od 8,6% (uz značajne varijacije među članicama EMU) tek nešto ispod američkih 9,1%.

Bitna uloga inflacije
Za to vrijeme američki FED je sve karte bacio na borbu protiv inflacije i već u tri navrata podizao kamatne stope, i to rastućim intenzitetom – najprije za 25 postotnih bodova, potom za 50, da bi u lipnju monetarne vlasti podigle kamatne stope za čak 75 postotnih bodova, užurbano pokušavajući smanjiti zaostatak za inflacijom koja se, eto, suprotno inicijalnim procjenama, nije pokazala tek “prolaznim” fenomenom.

Štoviše, ovoga nam se tjedna smiješi i novo povećanje kamatnih stopa u SAD, a ako je suditi prema projekcijama analitičara, jedina dvojba je intenzitet rasta – 75 ili čak 100 postotnih bodova.

Ovo potonje većinu hrvatskih građana ne bi trebalo previše zanimati; ogromna većina njih ionako štedi u eurima ili kunama (koje će kroz nekoliko mjeseci biti konvertirane u eure), ili bankama vraća kredit vezan uz euro ili kunu (dakle, euro).

Međutim, paralele s recentnim potezima američke središnje banke nam omogućavaju da stvari promatramo u nešto širem kontekstu, u kojem vrlo bitnu ulogu igra – inflacija. Jer upravo zahvaljujući inflaciji, realne kamatne stope širom svijeta (ili barem u onim razvijenijim dijelovima) još su uvijek duboko na negativnom teritoriju; otuda i nervoza monetarnih vlasti koje pokušavaju donekle smanjiti taj zaostatak.

U nekim drugim (normalnim) okolnostima, zaokret u monetarnoj politici isprovocirao bi promjenu trenda (kratkoročnih i dugoročnih) kamatnih stopa, no u ovom slučaju, redoslijed je – obrnut. Ili u prijevodu – financijska tržišta su već odradila dio posla.

Kao primjer može poslužiti tromjesečni Libor na američki dolar, koji je od početka godine porastao sa 0,2% na 2,8%, ili pak prosječna kamatna stopa na hipotekarne kredite građanima, koja se u prvih sedam mjeseci ove godine pomakla sa 3,3% na gotovo 6%.

Pozitivni pomaci u oba slučaja uvelike nadmašuju intenzitet rasta kamatnih stopa središnje banke i zorno ilustriraju neodlučnost monetarnih vlasti (s obje strane Atlantika).

Baš iz tog razloga era skupljih kredita za dio hrvatskih građana koji već otplaćuju svoje dugove prema bankama nije počela tek u srpnju, povećanjem kamatnih stopa Europske središnje banke, već mjesecima prije toga.

Prema nekim procjenama, otprilike 10% ukupnih kreditnih plasmana domaćih banaka vezano je uz kretanje neke od inačica Euribora, a promatramo li zbivanja od početka godine, rast kamatnih stopa za 50 postotnih bodova već se – dogodio.

Najviša razina u 10 godina
U slučaju šestomjesečnog Euribora, već na kraju svibnja, dok je tromjesečni Euribor rastao nešto sporije, prevalivši put od 50 postotnih bodova početkom srpnja, poprimivši pozitivan predznak nakon više od šest godina.

Ni tjedan dana nakon ključne odluke ECB-a, tromjesečni Euribor je, u odnosu na početak godine, u plusu od gotovo 80 postotnih bodova, dok je pomak šestomjesečnog Euribora u promatranom razdoblju povećan za 120 postotnih bodova.

I pritom je ovaj potonji dosegnuo najvišu razinu u posljednjih deset godina, iako se čini da smo tek na početku dugoročno uzlaznog trenda. Ekspanzivna monetarna politika godinama je na Starom kontinentu bila konstanta koja je omogućila (relativno) jeftino zaduživanje (bilo građanima ili korporativnom sektoru), no era rekordno niskih kamatnih stopa u ovome je trenutku, i to u najboljem slučaju, privremeno prekinuta. Ako ne i okončana.

Monetarne vlasti očajnički balansiraju između krhkog gospodarskog rasta i visoke inflacije (koja bi se mogla oteti kontroli).

Američka središnja banka je ovo drugo označila kao prioritet (čak i po cijenu recesije), dok se Europska središnja banka još nije jasno odredila, makar snažni inflacijski pritisci, u velikoj mjeri uvjetovani divljanjem cijena energenata (koje pak, u velikoj mjeri diktira Rusija), ne ostavljaju previše prostora za manevar.

Novo povećanje kamatnih stopa na sastanku u rujnu doima se prilično izvjesnim, no to je u ovoj priči čak i manje bitno. Puno važnija su očekivanja aktera na financijskim tržištima, koja upućuju na nastavak uzlaznog trenda kamatnih stopa, bez obzira na nedoumice središnje banke.

A prostora za rast, barem nominalno, ima u izobilju: šestomjesečni Euribor je u ovom tisućljeću, čak i uz bitno niže stope inflacije, svojedobno dogurao do 5,5%.