Peter Surek bankar je koji iza sebe ima 15 godina iskustva u segmentu poslovanja s građanima u srednjoj i istočnoj Europi. U Ersteu je od 2011., a dvije godine kasnije preuzima novo uspostavljeni odjel društvenog bankarstva, kako će u Erstu reći, povratak korijenima banke, razvoju socijalnog poduzetništva.

Radi se o pragmatičnoj činjenici da oko 30 posto odraslog stanovništva u regiji zbog visine (ili izostanka) primanja nije pokriveno bankarskim uslugama. Iskorak prema tom segmentu nije milostinja niti 'peglanje' imidža, ističu banci, već ulaganje u zajednicu, kroz obrazovanje i olakšavanje pristupa financiranju, primjerice poduzetnika početnika, onih koji zapošljavaju osobe s posebnim potrebama, pripadnike etničkih manjina, dugotrajno nezaposlene, beskućnike čime pridonose rješenju socijalnih problema u zajednici.

O čemu je bit društvenog bankarstva?
Naš cilj je pomoći ljudima razumjeti osnovne stvari o osobnim financijama, štednji, što je (ne)zdravo kreditiranje, kako smanjiti troškove i uštedjeti, pa do toga da u suradnji s nevladinim udrugama i organizacijama civilnog društva omogućimo lakši pristup financiranju. U Hrvatskoj smo početkom rujna pokrenuli program mikrofinanciranja za poduzetnike počenike. Namijenjen je poduzetnicima i onima koji će to tek pokretati posao, s ciljem samozapošljavanja i razvoja poduzetništva. Pružamo savjetovanje i financiranje, a po završetku edukacije zainteresirani kandidati banci mogu predati zahtjev za kreditiranjem. 

Radite na programu tri godine?
Da, započeli smo prije dvije i pol godine u Slovačkoj. Najprije smo pola godine razvijali koncept, razmišljali što želimo raditi jer se to područje iznimno široko. Nakon Slovačke, pokrenuli smo program u Češkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji, korak po korak razvijamo program u regiji. U Hrvatskoj smo ga pokrenuli prije godinu dana.

Zašto Erste izlazi iz okvira tradicionalnog bankarstva? 
Program proizlazi iz naših dubokih uvjerenja da je to nešto što trebamo učiniti. Prve korake počeli smo raditi još prije krize osnivanjem Zweite Sparkasse 2006. čiju smo desetu godišnjicu upravo proslavili. Također, good.bee u Rumunjskoj pokrenuli smo 2009., no zbog krize morali smo pauzirati i zapravo smo izgubili nekoliko godina. Da nije bilo krize, možda bi i u Hrvatskoj startali prije pet godina, ovako smo tek 2013. odmrznuli projekt. Smatram da nijedna kompanija, pa ni mi, ne može ignorirati činjenicu da je 30 posto stanovništva ostavljeno po strani.

Imate li u planu kakve brojke, što želite postići?
Ambiciozni jesmo, ali nemamo konkretne brojke u planu. Kad govorimo o startupima, kreditirat ćemo svakoga tko ima potrebne vještine i dobar poslovni plan. Imamo dosta iskustva u Slovačkoj, ako pogledate ljude koji nam se obrate, na kraju financiramo 10 do 15 posto prijava jer ostatak, po nama, za to nije bio spreman. Da smo im plasirali novac, pogoršali bismo situaciju jer bi ih to odvelo u insolventnost ili bankrot. Nemamo ciljeve u brojkama, ali želimo biti prepoznatljivi i ostaviti traga na zajednici. Društveno bankarstvo nije inicijativa za društveno odgovorno poslovanje (DOP) jer bismo u tom slučaju odobrili 10, 15 zajmova te poslije, ako se ne bi vraćali, otpisali ih kao nenaplative, što je verzija DOP-a kako ju provode neke banke. Želimo da program društvenog bankarstva zaživi u širim razmjerima, ali na zdrav način i za to je potrebno vrijeme. 

Koliko će Erste grupa uložiti u projekt?
Ulažemo milijune eura svake godine. Trenutno ne mogu konkretnije govoriti o brojkama jer idemo od zemlje do zemlje. Prije tri godine počeli smo u jednoj zemlji, danas je projekt operativan u njih sedam. Ako smo sigurni da smo pronašli pravi održivi model za pojedinu zemlju, spremni smo investirati. 

Benefiti za svaku zemlju

Kako je prihvaćena inicijativa?
Mogu reći da je na svim tržištima projekt je dobro prihvaćen. Interni izazov je učiniti da nam zaposlenici projekt ne dožive kao nešto što moraju odraditi prema naputku iz Beča. Niti Andreas (Treichl, predsjednik Uprave Erste grupe, op.a.) ne pritišće snažno da se to mora odraditi već želimo uvjeriti lokalne uprave, pa oni potom svoje timove, zašto je to dobro za njihovu zemlju. Takav pristup traži vrijeme, tri do šest mjeseci, ponekad i godinu dana,  da itekako ima smisla posvetiti resurse, vrijeme, ljude i ideje. Ne želimo unificiranost, smatramo da projekt mora biti lokalno specifičan, ne možete prekopirati 'know how' iz Rumunjske u Hrvatsku. Snažno ovisimo i o lokalnim partnerima bez kojih ne možemo puno napraviti. Primjerice, ne možemo direktno pristupiti romskoj zajednici, potrebna nam je nevladina udruga koja najbolje poznaje stanje da može procijeniti tko je spreman na financiranje, a tko ne.