Prošle su pune dvije godine od zagrebačkog potresa koji je 22. ožujka 2020. uzrokovao 87 milijardi kuna šteta, a metropola praktično nije ni krenula u obnovu. Jednako kao ni Banija, stradala devet mjeseci kasnije, a koja je razmjere razaranja povećala na teško zamislivih 128 milijardi kuna.

Sporost države, prepucavanja tko je odgovoran, nepotrošene milijarde iz europskog Fonda solidardnosti, ostavke, resorni ministar u pritvoru – to je slika obnove prepuštene administraciji. U isto vrijeme industrija osiguranja kumulativno je isplatila tek 573,2 milijuna kuna na ime 15.404 police osiguranja od potresa. Ni 0,5 posto ukupnih šteta. Čak ni kada se po predviđanjima isplati sav novac, a bit će to oko stotinjak milijuna eura, nadoknade bit će kap u moru razaranja.

Cijene se nisu mijenjale

Poražavajuće je što je tek desetak posto stambenog fonda osigurano, premda su nekretnine povijesno prvi štedni izbor u Hrvatskoj, poručuju osiguravatelji. Neosporno je da su potresi ipak osvijestili važnost osiguranja, posebice kada su su praktično popravljani jedino objekti vlasnika kojima su isplaćene štete od osiguranja.

U prva tri dana nakon potresa u Zagrebu isplaćeno je 1,5 milijuna kuna, u prvih mjesec dana 45 milijuna kuna, u dva mjeseca ta se brojka popela na 100 milijuna kuna. Oni bez osiguranja i danas čekaju na državu.

Primjetno je to i na spremnosti ugovaranja novih polica. Prije potresa, do 2020., industrija osiguranja zaračunavala je oko 80 milijuna kuna bruto premije kroz stotinjak tisuća polica. Danas je aktivnih oko 200.000 polica, a bruto premija se udvostručila na 163,3 milijuna kuna. “To je značajan rast premije, no kada gledamo u apsolutnim vrijednostima, dolazimo do toga da mi u Hrvatskoj osiguravamo oko 10 posto svih objekata.

To znači da smo kao društvo i kao država još uvijek dosta podosigurani od rizika potresa, a nažalost to vrijedi i za mnoge druge katastrofalne rizike”, kaže član Uprave Croatia osiguranja Vančo Balen.

Pritom se cijene polica nisu mijenjale niti to osiguravatelji planiraju u narednoj budućnosti s obzirom da cijene ovise o trošku svjetskih reosiguravatelja koji ih izračunavaju na temelju poznatih vjerojatnosti nastupanja potresa na pojedinim područjima, a ne potresima koji su se dogodili.

Treba istaknuti da je interes za tim policama išao u dva jasno vidljiva vala. Prvi je uslijedio odmah nakon potresa u Zagrebu; već u ožujku broj ugovorenih polica skočio je 15 posto na godišnjoj razini, a u travnju ih je bilo kumulativno 26 posto više.  Pošto je inicijalna panika prošla, ubrzo je nastala stagnacija kada je mnogima prošlo kroz glavu da se statistički potres te magnitude događa “jednom u stotinu godina”.

Šok potresa kod Petrinje krajem prosinca ponovno je naglo stvorio interes, no ni on nije dugo potrajao. “Prema podacima za prva dva mjeseca ove godine taj interes polako slabi i građani zaboravljaju na posljedice, a podaci sugeriraju stagnaciju. Čini se da nismo uspjeli probuditi svijest kod većeg broja ljudi koji bi se priključili osiguranju”, kaže predsjednica Uprave Wiener osiguranja Jasminka Horvat Martinović.

Desetljeće katastrofa

Neosporno je da proteklih desetak godina bilo desetljeće prirodnih katastrofa u Hrvatskoj. Poplave u istočnoj Slavoniji 2014. uzrokovale su 170 milijuna eura imovinskih šteta, katastrofalni požari u Dalmaciji 2017. još 25 milijuna eura i konačno potresi 2020. čak 17 milijardi eura.

Svjetska banka procijenila je da je Hrvatska u prvih pet zemalja EU-a po najvećim prosječnim godišnjim gubicima zbog potresa, uz Cipar, Grčku, Rumunjsku i Bugarsku. Je li problem podosiguranja vrijedne imovine u slaboj informiranosti i financijskoj (ne) pismenosti? Problematičnoj reputaciji osiguravatelja koje prosječni građani smatraju mutikašama koji će iskoristiti sitna slova u ugovorima? Mentalitetu – lako ćemo?

Ili, državi koja neadekvatnim rješenjima demotivira razvoj osiguranja obećavajući sanacije na teret javnog novca? “Sve nabrojano je dio problema, samo obrnutim redoslijedom. Puno je posla pred nama da osvijestimo građane o koristima osiguranja”, kaže direktor Hrvatskog ureda za osiguranje Hrvoje Pauković.

Država je glavna adresa za ispravak postojeće situacije jer građanima odašilje poruke da će sanirati štete na teret proračuna umjesto da potiče osobnu odgovornost kako, uostalom, i u Ustavu stoji da vlasništvo obvezuje, smatraju osiguravatelji.

Nakon potopa Gunje 2014. odlučeno je da je vlasnik zgrade koja se obnavlja dužan naknadu od osiguranja prenijeti u korist državnog proračuna poništavajući svrhu osiguranja. Potom je nakon potresa 2020. najprije bilo odlučeno da će nacionalni proračun sanirati 60 posto šteta, Grad Zagreb 20 posto, a vlasnici nekretnina preostalih 20 posto.

Izmjenama Zakona o obnovi građani su oslobođeni sufinanciranja konstrukcijske obnove koju će platiti država i regionalne jedinice u omjeru 80 naprama 20 posto, dok će na području proglašenih prirodnih katastrofa kompletni trošak snositi država. Kada god to naposljetku bude.

Dok se obnova najsiromašnijih dijelova zemlje, što banijsko područje nažalost jest, svakako može gledati kao nacionalni i strateški interes da se izbjegne demografski egzodus i odumiranje prostora, nameće se pitanje zašto bi se novcem poreznih obveznika (dakle i onih iz nerazvijenih dijelova Hrvatske) trebale financirati obnove nekretnina vlasnicima na premijskim lokacijama u Zagrebu, pritom bez ikakvog imovinskog cenzusa?

U riziku 60 posto

“Rješenje postoji, ono uključuje transfer rizika s države na nekog drugog, ono ne uključuje društvenu solidarnost… I zapravo u cijelosti prebacuje odgovornost na onog tko je vlasnik, što smatramo da je primjeren i adekvatan odgovor.

Vlasništvo nije samo pravo i privilegija, nego i obaveza”, smatra član Uprave Allianz osiguranja Slaven Dobrić napominjući da se stalno šalje poruka “tko nije osiguran, država će mu uskočiti”. Oboružani statistikama da je 30 posto područja i 60 posto stanovnika izloženo riziku od jačih potresa, osiguravatelji jedno od rješenja vide u zakonu o upravljanju i održavanju stambenih zgrada, no on je od već dugo “u ladici”.

Njime je predviđeno pojašnjavanje spomenute ustavne formulacije o tome da vlasništvo obvezuje na način da se propisuje obveza suvlasnika višestambenih zgrada da osiguravaju i zajedničke dijelove zgrade od osnovnih rizika, požara, oluje, udara groma, izljeva vode i drugih rizika ovisno o opasnosti područja, poput seizmičkog rizika, klizanja, odrona, poplava…

Osim same obveze osiguranja od rizika koji prijete određenom području, poput primjerice poplava na sisačkom ili karlovačkom području te potresa u Zagrebu, Rijeci te srednjoj i južnoj Dalmaciji, osiguravatelji ističu da je nužno regulirati odgovornost suvlasnika za štetu prema trećim osobama na primjerene svote.

Ostaje uvijek pitanje cijene, ali i pravog trenutka za financijske obveze s obzirom na inflaciju koja erodira kupovnu moć i oblak rata na istoku Europe. Pauković smatra da građani imaju financijskih mogućnosti osigurati svoju imovinu napominjući da osiguranje stana od 60 kvadratnih metara od požara i ostalih opasnosti, pa i potresa, stoji oko 1200 kuna godišnje. “Doista smatram da vlasnik stana, koji za njega otplaćuje kredit, vjerojatno ima jedan ili dva automobila u domaćinstvu, ima mogućnosti, ali i obavezu i potrebu odvojiti taj iznos.

Sve drugo je preriskantno. Time bi teret na proračun i na generacije poreznih obveznika u budućnosti bio puno manji”, zaključuje. Alternativa je, svakako, prepustiti se brižnoj ruci države. A kako to izgleda, samo treba pitati stanovnike Banije koji su već dvije godine žive u kontejnerima. Privremeno.