Svijet se tek počeo ekonomski oporavljati od krize izazvane pandemijom, a već prijeti nova, možda još i gora kriza izazvana ratom u Europi. Najsnažniji udar došao je od sve veće inflacije, a počeli su izlaziti i prvi podaci kako gospodarstva snažno usporavaju, a ponegdje i već zaranjaju u recesiju. Kakav ekonomski utjecaj ima ruska invazija, koliko Europska unija i Hrvatska imaju kapaciteta zaštititi se od posljedica nadolazeće „majke svih kriza“ za Poslovni dnevnik govori ugledni stručnjak za međunarodne ekonomske odnose Luka Brkić, profesor na sveučilištu Libertas.

Nakon izbijanja ruske invazije, vidjeli smo – prema tvrdnjama Zapada – uvođenje do sada najsnažnijeg paketa sankcija Rusiji. One su najviše usmjerene na financijski aspekt, dok su primjerice, uvozu ruskih energenata i dalje uglavnom otvorena vrata. Mogu li sankcije u ovom obliku prisiliti Putinov režim na prekid ratnih operacija i sjedanje za pregovarački stol?

Mislim da ne mogu, barem ne u kratkom roku. Nekoliko je razloga za to. Prvi je da je upitno koliko ekonomske sankcije mogu dovesti do radikalnih političkih promjena. Na kraju krajeva, Rusija je pod sankcijama – doduše ne ovakvog opsega – još od 2014. godine i aneksije Krima. Ovo jesu najsveobuhvatnije sankcije u povijesti međunarodnih odnosa i definitivno razaraju rusko gospodarstvo, to nije sporno. No, kad pogledate strukturu uvoza i izvoza Europske unija i Rusije, vidjet ćete da izvoz Rusije u EU čini otprilike polovicu njezina ukupnog izvoza. Pri tome je izvoz EU-a u Rusiju negdje oko pet posto ukupnoga izvoza, a ne postoji članica kojoj izvoz u Rusiju čini više od 20 posto ukupnog izvoza.

Međutim, kada pogledate strukturu te trgovinske razmjene, onda je vidljivo da se ruski izvoz u EU uglavnom sastoji od izvoza energenata. Pri tome Bugarska iz Rusije zadovoljava 100 posto svojih potreba za plinom, Poljska 80 posto, Italija 60 posto, a Španjolskoj i Portugalu ruski plin uopće ne treba. Tu je vidljiv unutarnji problem EU-a koja nema zajedničku energetsku politiku ili barem razine solidarnosti potrebne za izlazak iz ove krize. Tako da po površini idu tenkovi, a ispod zemlje nafta i plin.

Europa još nije uvela embargo na uvoz nafte i plina iz Rusije. Procjene govore da bi u slučaju prekida dotoka plina u Njemačku 40 posto tamošnje industrije stalo. To bi dovelo do recesije u Njemačkoj, a time i u eurozoni, odnosno EU. Može li si EU priuštiti još jednu recesiju svega dvije godine nakon pandemijske i imali li fiskalnih i monetarnih kapaciteta za onakav opseg poticaja kakvima smo svjedočili prije dvije godine?

To je jedno od fundamentalnih pitanja. Upitno je koliko je preostalo fiskalnog kapaciteta s obzirom na količinu „streljiva“ ispucanog u vrijeme pandemije. Na fiskalnom planu EU će ipak nešto učiniti, ali bitno drugačije nego u pandemiji. Tu su dva segmenta: jedan će biti pomoć kućanstvima s obzirom na energetsku krizu i inflaciju uvjetovanu tom krizom, a drugi će biti poticaj vojnoj industriji. Pitanje je koji su dosezi takve politike u uvjetima kada imate krizu izazvanu šokom ponude. To je kontraproduktivno i šalje potpuno pogrešnu poruku jer plasirate takve poticaje u uvjetima inflacije koja u eurozoni nikada nije bila tako visoka.

S druge strane, monetarna politika u eurozoni što god učini ili ne učini, neće biti dobro jer sada postoji problem inflacije. Ortodoksni ekonomski pristup kaže da se problem inflacije rješava restriktivnom monetarnom politikom, odnosno podizanjem referentnih kamatnih stopa. Ako se problem inflacije krene rješavati ortodoksnim pristupom, postavlja se pitanje što će se dogoditi sa ekonomskim rastom, odnosno kolika je opasnost od recesije i porasta nezaposlenosti. To znači da bi monetarna politika trebala vrlo oprezno postupati.

Kada tome dodate da još uvijek postoji problem sa pandemijom, i taj rizik mora biti ugrađen u „algoritam“ odgovora monetarne politike. Treća stvar, krajnje nepredvidljiva i izrazito opasna, jest rat u Ukrajini i sve što on znači, ne samo u smislu ekonomije, već i političkih procesa. Europa je dodatno ranjiva zbog toga što nije država i to je dodatni problem. Moguće je razmišljati i u smjeru da je ruski odgovor na sankcije u stilu izreke „zavadi, pa vladaj“. Niz divergentnih tonova u samoj konstrukciji Europske unije sada ponovno dolazi do izražaja jer „europski konstrukcijski deficit“, kako ga ja zovem, puno je dublji i s puno većim tektonskim potencijalom nego što su Orban u Mađarskoj ili politika aktualne poljske vlade. Taj sukob nacionalnog i europskog najveći je problem EU-a, a on se zrcali na različite načine. Što duže traje rat, a time i sankcije Rusiji, to je veća opasnost od pucanja savezničkog bloka Zapada.

Europi ne prijeti samo recesija, već i „majka svih kriza“, a to je stagflacijska recesija, što znači visoka i dugotrajna inflacija, rast nezaposlenosti i pad BDP-a. To će biti veliki problem, a onda imate dodatne upitnike koji se tiču fiskalne i monetarne politike.

Kada bi taj najcrnji scenarij mogao najranije nastupiti?

Neki mali obrisi toga vide se već sada, ali već koncem ove godine ili početkom 2023. – pod pretpostavkom da se situacija razvija kako je sada projicirano – to je izgledan scenarij. Čini mi se da su rizici za takav scenarij jasni i prilično snažni. Pokazuje se da inflacija baš i nije privremena, kako su ranije ocjenjivali ekonomski analitičari. Kao što sam već spomenuo, tu su još i pandemija te rat u srcu Europe. K tome, još uvijek osjećamo ekonomske posljedice pandemije, poput poremećaja u lancima opskrbe.

No, oporavak neće biti brz. Čak i da rat sutra stane i krene obnova kroz neki novi Marshallov plan, bit će potrebno vrijeme, svakako nekoliko godina, da se vrati povjerenje investitora, bankara, potrošača.

Spomenuli ste mogućnost pojave stagflacije u Europi, u tom slučaju sasvim je izvjesno da će ti efekti preliti i na naše gospodarstvo. Što bi Vlada i HNB trebali učiniti da minimiziraju štetu po gospodarstvo?

Mogućnosti su sužene iz nekoliko razloga. Naime, kao i u ostatku razvijenih zapadnih država, fiskalni kapacitet je već u velikoj mjeri potrošen. On će biti sužen i na razini EU-a što će biti problem i za Hrvatsku koja ima mogućnost povlačenja stvarno značajnih sredstava iz europskih fondova.

Što se tiče HNB-a, ona je odradila što je mogla i ne vidim tu nekoga velikoga prostora Monetarna politika središnje banke jedno je veliko pitanje: zašto je bila takva kakva je bila, je li mogla biti drugačija, kako drugačija. HNB je sve pripremio za uvođenje eura i stvarno samo ovakvi veliki egzogeni šokovi mogu poremetiti tu dinamiku. Ne vidim ništa novo u politici hrvatske središnje banke: posvećena je čuvanju tečaja što je jedno od sidrišta još od programa stabilizacije iz 90-ih godina. Ne vidim da središnja banka može, a ni želi raditi nešto novo. Hrvatska monetarna politika kretat će se u okviru politike ECB-a i ne vidim mogućnost radikalne promjene, koju i ne može napraviti. K tome, Hrvatska je članica bankovne unije što je dobar instrument u pogledu osiguranja većih, kvalitetnijih alata eurozone u uvjetima krize.

Vlada prognozira da će stopa inflacije ove godine prijeći 7 posto. Može li hrvatsko gospodarstvo izdržati takav inflatorni pritisak bez većih posljedica?

Da, bauk inflacije kruži svijetom što oživljava i stare rasprave o tome kako najbolje vratiti stabilnost cijena. Pored svih specifičnosti našeg gospodarskog modela kao i iz njega izvedenih gospodarskih politika, moramo se, prije svega, kontekstuirati u okvir Evrope. Recesija u Europi gotovo je neizbježna ako rat u Ukrajini eskalira dok gospodarsko usporavanje u SAD-u i Kini ugrožava rast čak i bez rata u Ukrajini. Rat samo povećava rizike i ranjivost Europe. Europske vlade su i pod znatnim pritiskom povećanja potrošnje na nacionalnu obranu što neće smanjiti rast BDP-a ali će umanjiti razinu blagostanja ljudi jer sredstva namijenjena obrani ne mogu ići na potrošnju ili ulaganja u obrazovanje, zdravstvo ili infrastrukturu. Konačno, izgledi za recesiju u Europi, SAD-u i Kini značajni su i rastu, a kolaps u jednoj regiji povećava izglede za kolaps u ostalima. Manje razvijene zemlje snažno će patiti u slučaju globalne recesije pa čak i one koje su izvoznice energije i hrane, a visoka inflacija ne olakšava stvari. U ovakvom scenariju, temeljno pitanje koje se nameće je koliko su kreatori politike u Hrvatskoj dorasli zadatku s kojim ćemo se vjerojatno suočiti.

Koliko rat u Ukrajini i sankcije Rusiji štete gospodarstvima regije?

Kao što sam veće rekao, zbog efekta prelijevanja kolapsa u jednoj regiji na povećane izglede za kolaps u ostalim regijama, odnosno globalno, teško bi bilo povjerovati da rat u Ukrajini i sankcije Rusiji mogu „zaobići“ regiju. Konačno, radi se o tržištima u nastajanju i siromašnijim ekonomijama, a sankcije koje se koriste za odvraćanje i kažnjavanje državne agresije i same su stagflacijske.

Je li proruski stav službenog Beograda zatvorio Srbiji vrata Europske unije?

Europske vlade suočene su s nizom politički teških izazova. Kako je međusobna potpora jedini put kroz krizu, Europska unija će se morati uhvatiti u koštac s izazovom i artikulirati koherentan odgovor na politiku „dviju stolica“ službenog Beograda koji fragmentira i slabi odgovor EU na rusku invaziju na Ukrajinu. Bruxelles će morati razviti konstruktivan format za odluku o tome što se od Srbije očekuje i traži. Mislim kako vrata ipak još nisu potpuno zatvorena.

Svjedočimo vrlo opsežnom i dubokom prekidu odnosa između zapadnih država i Rusije, ne samo na ekonomskom i političkom planu, već i kulturnom, pa i sportskom. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier nedavno je rekao da neće biti normalizacije odnosa s Rusijom dokle god je na vlasti Putinov režim. U tom kontekstu, što očekujete?

Rekao bih da ta izjava baš i nije nešto politički mudra. Po mom sudu, ona pokazuje fundamentalno nerazumijevanje geopolitičkih odnosa. Radi se o izjavi koja kaže „mijenjat ću tvoj politički režim i dok se on ne promijeni u skladu s mojim očekivanjima, nema bilo kakve suradnje i razmjene“. Temeljem čega? Da li živimo u svijetu suverenih država? Da, živimo. Paradoks globalizacije jest u tome da morate priznati suverenost država-nacija i onda između njih dogovoriti relativno labavi okvir suradnje na globalnoj razini.

Ova izjave pokazuje da predsjednik SR Njemačke još uvijek razmišlja u kategorijama Jalte I ili osuvremenjene Jalte II, a nikako u kategorijama Helsinkija. To je jedan od problema velikih geopolitičkih promjena koje se sad događaju. Radi se o tome da će se pokušati krojiti potpuno nova pravila igre na globalnoj razini. Dosadašnja pravila, sačinjena na Bretonwoodskoj konferenciji – MMF, Svjetska banka, WTO – napravljena su prema slici i prilici najrazvijenijih zemalja svijeta. U međuvremenu, pojavile su se neke nove sile u nastajanju, Rusija, Kina, Iran, Indija, Brazil. To je revizionistička skupina zemalja koja ima legitimno pravo postaviti pitanje kada će se ta pravila igre promijeniti.

Zapad sebi uzima za pravo širenja liberalne demokracije, primjerice u Kini koja ima tradiciju državnosti dugu 5000 godina. Kina ima pravo, veličinom svog BDP-a, statusom nuklearne sile, brojem stanovnika, postaviti ta pitanja na dnevni rad. Da li ih postavlja na najmudriji način ili operativno provodi na najučinkovitiji način, to je za raspravu. Jedan teoretičar to naziva triangulacijskim gambitom – nekada su SAD i tadašnji SSSR triangulirali Kinu kao najveću opasnost za oboje. Sada to rade Kina i Rusija u odnosu na SAD kao glavnog predvodnika liberalnog poretka. Triangulator je trianguliran. Te zemlje imaju ambiciju promijeniti temelje međunarodnog liberalnog poretka koji nas je uvjeravao da slobodna trgovina dovodi do rasta BDP-a svih država i zbog razine blagostanja koja će se ostvariti zemlje neće biti zainteresirane ratovati.

Znači li to da je dosadašnji oblik globalizacije okončan?

Ne mislim da je okončan, ali je definitivno biti redefiniran. Pod time valja vidjeti što uopće podrazumijevamo pod globalizacijom. Realnost svijeta nacionalnih država moramo priznati. To nije zagovaranje realističkog pristupa u teoriji međunarodnih odnosa, ali mi se čini da on najbolje tumači što se u svijetu događa. A taj pristup kazuje da nacionalne države imaju pravo artikulirati svoje nacionalne interese i istodobno žele postati hegemoni.

Znači li to da bi to redefiniranje išlo u smjeru određivanja sfera političkog i ekonomskog utjecaja pojedinih sila?

Scenariji su različiti, ali moguće je i to. Postoji šansa da ćemo imati drugi Hladni rat, ali kako se situacija razvija, prije će to biti vrući, a ne hladni rat. Definitivno se radi o redefiniranju pravila igre koja jednom dobrom dijelu svijeta više ne odgovaraju.

Rusiji predviđaju pad BDP-a od 10 posto. U slučaju da se rat, a time i sankcije nastave dvije-tri godine, postoji li mogućnost da se u Rusiji dogodi onakav ekonomski i društveni kakvom smo svjedočili 90-ih godina?

Prognoze pada ruskog BDP-a su različite, ovisno o izvoru. Postoje i sumornije prognoze koje govori i o trećini BDP-a. U svakom slučaju, nemoguće je da rusko gospodarstvo ne oslabi. Što se tiče prognoza za budućnost, može se čuti da je Rusija riješila svoje ekonomske probleme nakon kaosa 90-ih godina zahvaljujući svojoj „utrobi“ – plinu, nafti, rudama. Činjenica jest da je Rusija 24. veljače imala suficit na tekućem računu platne bilance od 19 milijardi dolara, devizne rezerve od 650 milijardi, vanjski dug manji od 20 posto BDP-a.

Ne treba očekivati automatizam koji bi se prelio na društveni i politički aspekt, to se neće dogoditi. I to zbog kulturoloških razloga. Ruski narod ima svoju povijesnu memoriju te definitivno kulturološki i vrijednosni obrasci, pa i politička kultura na tim prostorima nije ista kao ona na Zapadu. Čini mi se da to nije dovoljno naglašeno. Koliko god osuđivali autoritarni sustav u Rusiji, ne možete iz toga izvoditi prognozu što će se dogoditi.

Kako vidite ulogu Kine? Sredinom travnja objavljen je podatak kineske carine da je bilateralna trgovina Kine i Rusije u prvom tromjesečju povećana za 30 posto. S druge strane, Zapad oćekuje da će se Kina baš zbog snažnijih trgovinskih veza prikloniti njemu. Neki kažu da je ekonomsko, pa i političko zbližavanje Kine i Rusije dugoročno vrlo opasno za Rusiju i da bi „kineski zmaj“ u jednom trenutku mogao spaliti „ruskog medvjeda“.

Tu se opet moramo vratiti na tezu o državama-nacijama. Priča o nečemu što nije nacionalni interes je, po mom sudu, neproduktivna. Kina u odnosima s Rusijom i Kina u odnosima sa SAD-om neće zauzeti globalističku ili idealističku poziciju, bez obzira na retoriku. U vaganju tih interesa Kina će braniti svoj i to pod svaku cijenu. Čini mi se da je Kina sada puno bliža savezu s Rusijom i spremna da u ovom trenutku ne riga vatru iz svojih velikih „zmajevskih usta“ kako bi spržila „ruskog medvjeda“, što ne znači da nema takvu ambiciju. To sada nije opcija, već je opcija uspostavljanje potpuno novoga poretka i pravila igre na međunarodnom planu.

Stoga ne vidim antagonizam između Kine i Rusije, ali samo jer je trenutni interes takav. No, spomenuo bih pojam „sigurnosne dileme“ jer mi se čini da bi to mogao biti izvor nesporazuma u budućnosti. „Kvaka 22“ u konceptu država-nacija jest što moja nacionalna sigurnost ili njezino percipiranje znači razmjerno smanjivanje vaše sigurnosti. I tada je to opasno. Vjerovali smo da se problemi, sukobi, nesporazumi u 21. stoljeću rješavaju demokratskim putem. No, svjedočimo da se oni pokušavaju rješavati teritorijalnim putem.