Osnovni preduvjet za ekstenzivan uzgoj goveda i ostale stoke su velike površine pašnjaka za ispašu, a idealno mjesto gdje je to moguće organizirati su napuštena područja Hrvatske iz kojih se iselio veliki dio stanovništva. Upravo takav, nezagađeni prostor, omogućuje bez puno napora organizaciju uzgoja i proizvodnje po ekološkim načelima. Lika, Krbavsko polje, Udbina, koji se nalazi u središtu Hrvatske, po 200 kilometara udaljeni od Zagreba, Splita i Rijeke idealne su lokacija za to.

No, ključni problem hrvatskog stočarstva na ovim područjima je taj što odgovorni nisu na vrijeme prepoznali potencijal, dok je neselektivnim mjerama (davanje poticaja bez jasnih kriterija) omogućeno da mnogi, kojima nije mjesto u sektoru, iskoriste zakonski pružene prilike i tako u negativnom svjetlu prikažu sve one koji se ovim poslom bave na ispravan način i s potpuno različitim ciljevima. Njih ima, ali su uglavnom sakriveni od javnosti i nalaze se u drugom planu. A sve ostalo (stručno) bi bilo puno lakše rješavati kada bi taj dio bio reguliran na jasan i transparentan način. Od dodjele poljoprivrednog zemljišta, kao ključnog preduvjeta, pa nadalje sve do konačnog stavljanja robe na tržište gdje bi se točno znalo tko što kupuje i za koliko novca.

Neznanje i nemar

Kada je riječ o govedarskoj proizvodnji, kojom se i sam bavim, tvrdim da bi se na oko 100 do 150 tisuća hektara pašnjačkih površina, uz pripadajuće površine livada i oranica za proizvodnju krme za ishranu stoke, na godišnjoj razini moglo proizvesti oko 35.000 do 40.000 komada teladi za daljnji tov, što zadovoljava otprilike trećinu potreba koliko se godišnje u RH stavlja junadi u tov. No, osnovni uzrok svih naših problema je to što nikad nije napravljena regionalizacija poljoprivredne proizvodnje pa se onda brkaju kruške i jabuke, što zbog neznanja i još više zbog nemara i nezainteresiranosti onih čiji bi to posao trebao biti.

Da je napravljena regionalizacija poljoprivredne proizvodnje onda bi lako došli do zaključka što bi se i za koga na pojedinim područjima trebalo uzgajati odnosno proizvoditi. Podatak da se samo na području Like, ne današnje županije koja je znatno šira, sedamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodilo oko 80.000 tona sjemenskog krumpira daje odgovore na sva pitanja. Danas Hrvatska ima problem s nabavom svih vrsta sjemena, pa tako i sjemenskog krumpira koji se na području Like uopće više ne proizvodi. Slična je situacija i sa svim ostalim proizvodima. A svi znamo da se nekad proizvodilo s puno manje poljoprivredne mehanizacije i čuda tehnologije nego danas, odnosno daleko se više radilo.

Zato smatram da bi sva ta krška polja, koja se protežu u zaleđu naše obale, u značajnoj mjeri mogla osigurati veći dio potrebnih poljoprivrednih proizvoda vrhunske kvalitete za potrebe turizma. Mi bi već sada, da smo pametni, sve karte trebali baciti na ekstenzivan uzgoj goveda jer za to imamo sve preduvjete.

Budući da je visina potpora za ekološku proizvodnju i u razvijenim zemljama EU otprilike na istoj razini kao kod nas država bi trebala zadržati iznose potpora, posebno u proizvodima iz ekološke proizvodnje. Postoje druge, daleko učinkovitije metode za obračun s onima koji zloupotrebljavaju sustav potpora, a ima ih, nego da se zbog toga svima linearno smanjuju potpore te vrste i tako zapravo destimulira eko proizvodnja. Potrebno je pronaći dodatna sredstva da se dodatno potiču i životinje uzgojene na ekološki način, a ne da se potpore isplaćuju samo po površini zemljišta.

Ne ulažu u proizvodnju

Poticaji u cijeloj Europi otvaraju puno prostora za špekulante. Svjedoci smo da je u proteklim godinama u pojedinim zemljama poput Italije i onima iz bivšeg istočnog bloka otkriveno niz malverzacija na tom području. Kod nas je situacija otprilike ista kao i kod njih. Špekulanti na našem području ne ulažu višak novca u stočarstvo već upravo suprotno, oni na taj način dolaze do novca koji često ne ulažu dalje u tu istu proizvodnju, a to je lako kontrolirati ako se želi. Postoje primjeri da su pojedinci tijekom godina ostvarili značajna financijska sredstva bez da se to vidi kroz unaprjeđenje njihovih gospodarstava, bilo kroz nabavu kvalitetnije genetike rasplodnih grla ili minimalno potrebne opreme da bi se te iste životinje na odgovarajući način držale i hranile. No, na žalost, proizvodnja nije kriterij koji treba ispuniti za ostvarivanje prava na potpore unutar ZPP-a, odnosno unutar EU. To bi se moglo promijeniti zbog događanja u Ukrajini i posljedica nedostatka hrane, prije svega žitarica.

Kada je riječ o stočarskoj proizvodnji, za nju je loše to da i dalje ostaju povijesna prava gdje znamo da gotovo trećina onih koji su ih ostvarili više nemaju stoke, a s druge strane ide se na smanjenje potpora za područje s prirodnim ograničenjima, što je fatalna pogreška. Možda je ta ocjena subjektivna, ali smatram da pametno vođenom politikom, i ako znamo što nam je cilj, upravo na tim područjima je moguće ostvariti najveće pomake. Ne možemo očekivati, ako zbog ničega drugoga onda zbog zahtjeva za smanjenjem emisije stakleničkih plinova, da ćemo na ionako već pretrpanim farmama i područjima imati prostora za značajniji rast proizvodnje.

U Lici, ali ne samo tamo, većina poljoprivrednih površina danas je zapuštena. Nešto je bolja situacija u Arkodu, odnosno u evidenciji da se zemljište koristi. Bolja, naravno, u negativnom smislu jer prema Arkodu bi se moglo zaključiti da ima i neke proizvodnje. Nažalost, najčešće se radi o najnužnijim zahtjevima za provođenjem određenih aktivnosti na zemljištu kako bi se ostvarilo pravo za isplatu poticaja bez stvarne želje i mogućnosti za proizvodnjom ili uzgojem, čast izuzecima, ali nažalost najveći dio je upravo takav. I to treba hitno mijenjati jer ova država zaslužuje da ima svoju vlastitu proizvodnju hrane.