Tržište nafte vjerojatno je jedna od prvih asocijacija na spomen geopolitike, pomalo fluidnog termina koji bi se, barem kada je o nafti riječ, najlakše mogao prevesti kao strah od naprasnog prekida opskrbom uslijed vojnih djelovanja. Uz naftu, većini je među najčešćim asocijacijama zacijelo i Bliski istok, trusno područje obilježeno brojnim sukobima tijekom povijesti i, što je još važnije, epicentar nekoliko velikih naftnih kriza.

Kombinacijom tih dvaju asocijacija nastaje gruba, ali duboko ukorijenjena formula u kojoj je je cijena sirove nafte na tržištu počesto tek aproksimativna translacija geopolitičkih faktora. Strah je, dakako, uvelike uvjetovan događajima iz prošlosti uslijed kojih je tržište razvilo svojevrstan Pavlovljev refleks, pa se zveckanje oružjem i politička nestabilnost na Bliskom istoku počesto vrlo brzo pretaču u opipljivu nervozu tržišnih aktera, a onda i u pozitivan trend cijena.

Priča je, međutim, puno kompleksnija i sve češće izlazi iz nekoć definiranih binarnih okvira u kojima je svaka eskalacija sukoba u regiji neminovno gurala cijene uzlaznom putanjom. Štoviše, recentna zbivanja sugeriraju kako se tržište, uslijed specifičnih okolnosti, polako odmiče od uobičajenog obrasca.

Umjesto smanjene potražnje, povećana ponuda

Taj odmak zapravo i nije toliko neočekivan koliko faktori koji djeluju kao katalizator promjena. Jer iz perspektive klimatskih promjena i zelene tranzicije, svijet je trebao ići upravo tim putem, smanjujući ovisnost o crnom zlatu. U onom optimističnom scenariju, zamišljenom s ciljem usporavanja rasta temperatura na globalnoj razini, sve veća uloga obnovljivih izvora energije i električnih automobila trebali su osigurati pad potrošnje nafte i naftnih derivata, čime bi i opskrba (ponuda) na globalnoj razini, a onda posljedično i zbivanja na Bliskom istoku, postupno gubili na značaju.

Otuda, između ostaloga, i agresivna diversifikacija koju posljednjih godina provode bogatije zemlje u regiji poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, s očiti ciljem smanjenja izloženosti domaće ekonomije mijenama na tržištu nafte. Ovisnost je, međutim, jako teško prekinuti, a zasad tek marginalni pomaci nisu ostavili značajnijeg traga na potražnji – svijet i dalje guta ogromne količine nafte, a potražnja po svemu sudeći još uvijek nije dosegnula vrhunac.

Promjena se, međutim, dogodila na suprotnoj strani, u sferi ponude: značajan pad proizvodnje dviju naftnih velesila, što dragovoljnim (Saudijska Arabija), što prisilnim (Rusija) putem, izdašno su nadoknadile američke kompanije koje dnevno pumpaju rekordnih 13 milijuna barela (više od 15% globalne ponude). Od kroničnog uvoznika, SAD je, zahvaljujući tehnologiji frackinga, već nekoliko godina (uz manje prekide) neto-izvoznik nafte.

Drugim riječima, bilo kakav prekid proizvodnje na Bliskom istoku teško može ugroziti opskrbu američkih potrošača. To nipošto ne znači da je američko tržište izolirano od ostatka svijeta; rapidan rast cijena zasigurno bi potaknuo rast izvoza, a pozitivan trend promptno bi se preslikao i na trošak naftnih derivata koje prosječni Amerikanci toče u svoje limene ljubimce. Neosporno je, međutim, da američka samodostatnosti djeluje umirujuće na tržište.

Uostalom, Joe Biden je već u nekoliko navrata (u suradnji s europskim saveznicima) pribjegao taktičkoj uporabi strateških pričuva (Strategic Petroleum Reserve), u velikoj mjeri ublaživši negativne posljedice rasta cijena. Taktika koja je u početku nalikovala neodgovornom poigravanju s tržišnih mehanizmima danas se doima kao pravodobna intervencija kojom je Bijela kuća prodavala naftu po skupljim cijenama, amortizirajući time udar na potrošače, a danas je u prilici da uz niže cijene polako popunjava strateške pričuve.

Skromna premija straha

Sve navedeno može (i ne mora) zvučati uvjerljivo u teoriji, ali aktualna zbivanja pokazuju da se odnos snaga na tržištu doista mijenja. Kako bismo potkrijepili tu tezu opipljivim dokazima, najprije se trebamo vratiti malčice unatrag, na početak listopada prošle godine, neposredno nakon pokolja koji je Hamas izveo u Izraelu. Cijena barela Brent sirove nafte tada je vrludala oko 90 dolara po barelu, puno bliže gornjoj granici fluktuacijskog raspona (70 – 98 dolara po barelu).

No daleko izraženiji rast cijene dogodio se već nekoliko tjedana ranije, nakon što je OPEC+, pod dirigentskom palicom Saudijske Arabije, odlučio nastaviti s praksom ograničavanja ponude. Cijena je preskočila granicu od 90 dolara po barelu (prvi puta tijekom 2023. godine) već u rujnu, a dnevni pomaci pokazuju kako je “premija straha”, kako se još običava zvati geopolitička komponenta cijene, uvjetovana upadom Hamasa na izraelski teritorij, tek neznatno (i samo na kratko) porasla, makar se izraelska odmazda u tom trenutku činila neminovnom. I prijetila ozbiljnim razbuktavanjem sukoba.

Pritom je možda i ključan faktor rasta cijene bila očekivana reakcija američkog ministarstva financija, a ne Izraela. Jer Bijela kuća je do tada žmirila na jedno oko, ignorirajući iransko kršenje sankcija u ime viših interesa. Viši interesi su, dakako, u ovom slučaju globalna opskrba sirovom naftom, jer Iran je barem donekle ublažavao posljedice embarga (restrikcija) na rusku naftu. Kako Iran figurira kao ključni sponzor Hamasa, očekivalo se da će Washington jače pritisnuti kupce i političkim inicijativama posredno utjecati na smanjenje ponude sirove nafte, što se (zasad) ipak nije dogodilo. Tragom te činjenice, već do kraja godine cijena barela Brent nafte skliznula je ispod 80 dolara.

U međuvremenu se sukob dodatno proširio, u toliko mjeri da više nitko i priča o krizi koja je praktički zatvorila Sueski kanal i sav pomorski promet preusmjerila puno duljom trasom oko Rta dobre nade. Izrael je u međuvremenu gađao ciljeve u Siriji, Libanonu i Iranu (da i ne spominjemo preciznije udare na operativce Hamasa i Hezbollaha), potonji su gađali Izrael, a regija je potonula u kaos i nasilje. No takav zaključak teško je izvući iz grafikona kretanja cijena nafte. Umjesto dramatičnog rasta, Brent sirova nafta je sredinom rujna ove godine za trenutak skliznula i ispod 70 dolara po barelu, po prvi puta od prosinca 2021. godine.

Tenzije su privremeno podigle špekulacije prema kojima se Izrael sprema udariti Iran tamo gdje najviše boli – otok Kharg, ključan dio iranske infrastrukture za izvoz nafte. Ali nakon što su dobro upućeni izvori medijima otkrili kako je Bijela kuća oštro usprotivila toj ideji (uzimajući u obzir i predstojeće predsjedničke izbore), cijena je u svega nekoliko dana pala za pet dolara i sredinom listopada se opet približava granici od 70 dolara po barelu.

I Saudijska Arabija se povlači

I uza sve navedeno, scenarij eksplozivnog rasta cijena bilo bi prilično naivno olako odbaciti; priča nalikuje kakvog asimetričnoj okladi u kojoj splet okolnosti i/ili daljnja eskalacija sukoba (a onda i otvaranje nekog novog fronta) mogu tržište debelo izbaciti iz ravnoteže. Netanyahu se lako može predomisliti i ignorirati apele američkih saveznika (ne bi bilo prvi puta), a Iran je već i ranije gađao saudijska naftna postrojenja (posredno, iz Jemena). Delikatna ravnoteža je, dakle, na prilično krhkim temeljima.

Ali pritom ipak valja uzeti u obzir promjenu fundamentalnih odnosa. Jer uz nesmiljenu eksploataciju američkog škriljevca, čini se i kako Saudijska Arabija polako odustaje od ideje da tržište stjera u kut. Točnije, od pokušaja da cijenu zadrži oko psihološki vrlo bitne barijere od 100 dolara (cilj nikad nije službeno deklariran, ali je, prema procjenama insajdera, figurirao kao ključna odrednica plana).

Nekoliko je razloga naprasnog zaokreta, a među najvažnijima je svakako kalkulacija prema kojoj umnožak nižih cijena i veće količine proizvedene nafte (i većeg tržišnog udjela) osigurava veće prihode u usporedbi s kombinacijom viših cijena i manje proizvodnje. Potonja taktika nije polučila željeni rezultat jer su ostali proizvođači relativno brzo i lako nadoknadili manjak, zbog čega se žrtva u konačnici nije isplatila. A nije bila baš trivijalna.

Saudijska Arabija je dragovoljno smanjila proizvodnju za više od dva milijuna barela dnevno i na sebe preuzela najveći teret smanjenja potražnje oko kojeg se OPEC usuglasio (podebljan za pridruženu članicu Rusiju). Zaokretom, navodno, Saudijska Arabija do kraja iduće godine planira postupno podizati proizvodnju za, ovisno o izvoru, jedan do dva milijuna barela, što bi na dobro opskrbljenom tržištu (izostankom robusnijeg kineskog rasta) naprosto moralo ostaviti traga na cijenu.

Američki proizvođači su se pokazali puno tvrđim orahom, a njima su se priključile i Kanada, Iran i Venezuela (potonje dvije unatoč službenim sankcijama). No sve veći problem predstavlja svojevrsna peta kolona unutar samog kartela. Riječ je o zemljama koje redovito krše dogovorene kvote (i opetovano obećavaju da će se “popraviti i neće više griješiti”).

Prema nekim procjenama, u pitanju su nimalo trivijalne količine (dosežu gotovo milijun barela dnevno) poveće grupice zemalja među kojima se najčešće spominju Irak, Kazahstan, Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Dobro upućeni izvori navode kako zasad nema govora o cjenovnom ratu nalik okršaju od prije nekoliko godina kada se Saudijska Arabija okrenula protiv Rusije, što je u konačnici isprovociralo negativne cijene sirove nafte. Umjesto toga, proizvodnja bi se postupno trebala povećavati s aktualnih devet milijuna barela dnevno (najmanje još od 2011. godine). Cijene bi, naravno, trebale ići suprotnim smjerom. Osim, znate već, u slučaju značajnijih poremećaja.