Svaki od oko 80 milijuna građana Njemačke godišnje baci 82 kilograma živežnih namirnica u smeće – dakle više od šest i pol milijuna tona! U pravilu, tek malo od toga je doista pokvareno i prošao im je rok uporabe, odnosno trajanja nakon kojeg ti proizvodi mogu biti i opasni po zdravlje potrošača.

Čest je, dakle, slučaj da u smeću završe proizvodi kojima je tek istekao rok koji je označen kao "preporučen rok uporabe". To je zapravo prilično elastičan pojam: do tog datuma proizvođač tek jamči da će proizvod imati osobine kojeg bi taj proizvod trebao imati što se tiče okusa, mirisa, boje, konzistencije i hranjive vrijednosti. Nakon tog datuma je vrlo vjerojatno da će taj proizvod zadržati ta svojstva i još će možda dugo proći dok se proizvod doista ne pokvari.

Pokazalo se kako su proizvođači prilično "štedljivi" u tim, preporučenim datumima, piše DW. Jer ako potrošač baci jedan proizvod dok je možda još dobar, najvjerojatnije će nakon toga jednostavno kupiti – novi. Rezultat je navedena gomila bačene hrane i to je njemačkog ministra navelo na to da pokrene inicijativu o ukidanju oznake "preporučenog roka uporabe": "Mi masovno bacamo dobre namirnice zato jer su proizvođači postavili prevelike sigurnosne razmake do roka kad se proizvod kvari", izjavio je ministar Christian Schmidt za medijsku skupinu Funke.

 Takav preporučen rok uporabe je u Njemačkoj uveden još prije više od trideset godina i tek u rijetkim slučajevima on doista ima smisla. Osobito kod nekih pekarskih proizvoda poput krekera ili dvopeka će oni možda biti jestivi i godinama, ali možda više neće biti prhki kakvi su bili nakon što su napustili tvornicu. Kod nekih proizvoda "preporučen rok" jedva da ima smisla: podmorski arheolozi su našli i amfore iz antičkog doba sa vinom ili maslinovim uljem. To naravno nije bila baš neka poslastica, ali nije bilo niti otrovno. Kod nekih proizvoda gdje je to doista potpuno besmisleno – poput šećera ili soli, "preporučen rok" je već i ukinut.

Ministar Schmidt koji je na čelu ministarstva čije je puno ime Ministarstvo za prehranu i poljoprivredu i u čijem sastavu je i nezavisni Ured za zaštitu potrošača i sigurnost prehrane, naravno da ne želi time njemačkim potrošačima nametati proizvode koji bi bili štetni ili pokvareni. On se zalaže da se takve oznake o trajnosti proizvoda zamijene "inteligentnim pakiranjima" kakva su već odavno dostupna: "U pakiranja kao što su čaše za jogurt može se ugraditi čip", objašnjava ministar. Taj čip može mjeriti kako se sadržaj proizvoda mijenja iz dana u dan. Može se, na primjer, postaviti skala boje od zelenog do crvenog i svaki potrošač može sam odlučiti do koje nijanse želi još konzumirati taj proizvod.

 Isto tako i kod pakiranog mesa proizvođači eksperimentiraju s naljepnicama koje mijenjaju boju ako se u proizvodu javljaju kemijski spojevi koji ukazuju na to da je meso pokvareno. Već po boji te naljepnice potrošač može vidjeti da li to meso može u lonac ili mora u smeće bez i da ga otvori. I samo njemačko ministarstvo pomaže istraživanje takvih inteligentnih pakiranja, a prvi rezultati tog istraživanja bi trebali biti predstavljeni za tri godine.

Pojam preporučenog roka upotrebe je preuzet i u čitavoj Europskoj uniji, ali njemački ministar tvrdi kako se i na europskoj razini širi svijest o tome da naše društvo jednostavno previše dobre hrane baca u smeće. To nije samo etičko pitanje s obzirom na milijune ljudi koji gladuju na našem planetu, nego to sasvim konkretno i nas "lupa po džepu". Prema rezultatima jedne studije Sveučilišta iz Stuttgarta iz 2012. godine Nijemci godišnje u smeće bace tako hranu u vrijednosti od 16,6 do 21,6 milijardi eura. To onda znači i da svaki građanin Njemačke svake godine u smeće baci od 200 do 260 eura u obliku hrane koju je najvjerojatnije još mogao pojesti.