Europljani su tek u 19. stoljeću shvatili ono što su Inke znale odavno. Ptičji izmet ili guano fantastično je gnojivo. Tako je nastala ogromna industrija posvećena sakupljanju guana iz kolonija latinoameričkih ptica.

S obzirom na to da je guano bogat amonijakom, samo jedan udah ljude može natjerati na kašalj i kihanje zbog čega nije ugodan za prijevoz.

Kako je potražnja za gnojivom rasla početkom 1900-ih, njemački kemičar Fritz Haber zajedno s kolegom Carlom Boschom dosjetio se alternative i razvio Haber-Boschov proces za sintezu amonijaka.

Bez te tehnologije, stare više od sto godina, današnja svjetska populacija bila bi prepolovljena što najbolje govori o tome koliko je amonijačno gnojivo važno za uzgoj hrane.

Proizvodnja amonijaka trenutno čini gotovo dva posto globalnih emisija ugljikovog dioksida, a Haber-Boschev proces sinteze amonijaka, kada ga pokreću fosilna goriva, zagađuje okoliš.

Zbog toga su se mnoge tvrtke usmjerile na proizvodnju zelenog amonijaka koja je klimatski prihvatljiva i jednostavnija za nadzor.

Jedna od njih je i američka tvrtka Starfire Energy koja razvija sredstva za proizvodnju zelenog amonijaka iz obnovljive energije, zraka i vode, piše BBC.

“Kod konvencionalnog postrojenja za proizvodnju amonijaka, prijelaz s hladnog na puni pogon traje dva do tri dana. Kod nas taj proces traje otprilike dva sata”, istaknuo je Joe Beach, suosnivač i izvršni direktor Starfire Energyja.

Njegova tvrtka 2025. godine na tržište namjerava staviti uređaje koji bi mogli proizvesti tonu amonijaka dnevno.

Za razliku od velikih Haber-Boschevih postrojenja, proizvođači tehnologiju potrebnu za proizvodnju amonijaka žele smanjiti tako da ona stane u kontejnere za prijevoz.

Na tome radi i islandska tvrtka Atmonia, čija suosnivačica i izvršna direktorica Helga Flosadóttir ističe da je dekarbonizacija proizvodnje gnojiva važna, ali da još veći cilj leži u proizvodnji dovoljne količine amonijaka koji bi se koristio kao gorivo za prijevoz što bi svijetu moglo pomoći odmaknuti se od fosilnih varijanti.

Glavni znanstveni direktor Jupiter Ionicsa Douglas MacFarlane sa Sveučilišta Monash u Australiji slaže se da postoji velik interes za amonijak kao gorivo, no dodaje da bi se proizvodnja u tom slučaju morala znatno povećati da bi se zadovoljila očekivana potražnja.

“Ta postrojenja u konačnici bi morala biti na razini gigavata”, rekao je.

Jupiter Ionics radi na izgradnji jednog takvog modula koji bi mogao proizvoditi tonu amonijaka dnevno, a u idućih 12 do 18 mjeseci u jednom danu ima cilj proizvesti kilogram tog dušikovog spoja.

Uzgajivač grožđa u državi Victoria koji na svojoj zemlji ima solarne panele nada se isprobati sustav, dodao je profesor MacFarlane.

Rasipanje amonijaka po poljima rezultira emisijama stakleničkih plinova, istaknuo je dr. Josh McEnaney, a to bi se moglo izbjeći sustavom koji koristi solarne plazma ćelije za fiksiranje dušika iz zraka, na čemu radi kao glavni tehnološki direktor i predsjednik američke tvrtke Nitricity.

Rani eksperimenti s rajčicom polučili su uspjeh i tvrtka sada isprobava svoju tehnologiju s dobavljačima za američki lanac brze hrane Chipotle.

Diljem svijeta već postoji mnogo infrastrukture dizajnirane za skladištenje i transport amonijaka kazao je Bill David sa Sveučilišta u Oxfordu.

Pohvalio je velike projekte za proizvodnju amonijaka korištenjem obnovljive energije, poput onog koji arapska tvrtka ACWA Power razvija u Uzbekistanu, a koji će navodno izbacivati ​​454 tisuće tona amonijaka godišnje, uz pomoć 2,4 gigavata energije vjetra.