Muškarci okupljeni oko poslovnice Wickes hardware storea, britanskog trgovačkog lanca s proizvodima za uređenje doma, traže posao koji će im omogućiti ostanak u Velikoj Britaniji i pritom paze na policiju koja ih svako malo kontrolira.

To su radnici koje angažiraju dan po dan i plaćeni su po danu, a predstvaljaju jeftinu radnu snagu, korisnu ali ipak često nepoželjnu, piše balkaninsight.com u svojoj reportaži o vojsci imigranata koja 'gradi Britaniju'. Njihova prisutnost često izaziva prigovore stanovnika jednog londonskog kvarta, gdje kafići nude mastan “doručak za  radnike” za manje od pet funti. Ti radnici nemaju niti agencije niti urede koji bi ih promovirali, oni se guraju na pločniku a reklama im je samo njihovo ruho – aljkave trenirke poprskane bojom i žbukom. Kada se pojave potencijalni klijenti, cjenkaju se. Kada se pojavi policija, razbježe se.

Preko puta ceste, na sunčano srpanjsko jutro, Jarek idu u kupovinu kućnih potrepština i zastaje kako bi porazgovarao s prijateljima. “Ilegalni ljudi”, tako Jarek naziva 30 i nešto muškaraca ispred Wickesa. Jarek je, kao i oni, imigrant. No, za razliku od njih, on dolazi iz Poljske i ne paničari kad vidi policiju. On je također građevinski radnik, no posao ne dogovara na pločniku ispred Wickesa. Umjesto toga, putuje na svom mopedu natovarenim kutijom za alat, dijeleći reklamne letke s natpisom “jeftin i pouzdan izvođač radova”, na gramatički neispravnom engleskom jeziku.

Jarek je jedan od oko milijun radnika koji su došli u Veliku Britaniju nakon proširenja Europske unije na istočnu Europu 2004. godine. Rastući broj migranata, kojih većina dolazi iz Poljske, rezultirao je ljutnjom građana na tamošnje političare koji nisu predvidjeli seobu takvih razmjera.

Gore spomenuti radnici, koji poslove dogovaraju 'danas za sutra', plaćeni su po danu. Većinom su to Rumunji i Bugari, novopridošlice. Stigli su u Britaniju nakon 2007. godine, kada su Bugarska i Rumunjska – takozvane A2 zemlje – postale dio EU. Unatoč Jarekovim sumnjama, prisutnost ovih ljudi u Britaniji nije sama po sebi ilegalna. Ono što njega razlikuje od ovih novopridošlica jest mreža ograničenja, napravljena kako bi uskratila 'A2 migrantima' sve prednosti koje su pomogle Jareku i njegovim sunarodnjacima da se smjeste u Velikoj Britaniji.

Smiju slobodno ostati, ali ne smiju raditi –  pravila su to koja prema pisanju Balkan Insighta vrijede za Rumunje i Bugare. Više od 10 posto britanskog BDP-a ima veze s građevinskim sektorom. Taj je sektor središte plana britanske vlade za oživljavanje gospodarstva i za njega se vežu redovite subvencije i poticaji. Kritičari smatraju da su vladine restrikcije koje se odnose na A2 radnike povećale redove slabo plaćenih i slabo reguliranih radnika. Optužuju vladu da traže izlaz iz recesije tako što snižavaju plaće i uvjete i ostalim, 'dobrostojećim radnicima'.

Istraživanje Balkan Investigative Reporting Networka pokazuje da su radnici A2 skupine općenito spremni raditi za nižu plaću i u gorim uvjetima u odnosu na ostale radnike u građevinskoj industriji. Sindikati se slažu da je status 'A2 imigranata' doveo te radnike u marginalni položaj građevinskom sektoru, gdje je veća vjerojatnost da će se procedure ignorirati a manja vjerojatnost da će se ozljede i prigovori prijaviti. Vlada opravdava ove restrikcije uz argumet da želi zaštiti britansku radnu snagu od novog vala migracija.

Statistika britanskog Odjela za rad i mirovine pokazuje da je oko 210.000 Rumunja i Bugara primilo osobni broj osiguranja (National Insurance number – NI) koji dobivaju svi koji imaju pravo studirati ili raditi u Velikoj Britaniji. Ova brojka nudi vrlo grubu naznaku koliko migranata iz tih zemalja možda radi u Britaniji, što ne uključuje i one koji rade ilegalno. Usporedbe radi, nekih 640.000 Poljaka primilo je NI broj u posljednjih pet godina, od ukupno više od milijun dodijeljenih u zadnjih deset godina. Poljaci koji su poput Jareka došli u Britaniju 2004. godine nisu imali problema s dobivanjem NI broja. No, kada su pet godina kasnije počeli stizati Rumunji i Bugari, mogli su NI broj dobiti samo ako su došli s radnom dozvolom na temelju izravne ponude za posao. Većina ih je došla bez takvih radnih dozvola. Zbog želje za ostankom, gravitiraju kroz građevinski i zdravstveni sektor, gdje eventualno mogu izbjeći potrebu za radnom dozvolom registrirajući se kao samozaposlena osoba. Oni koji ne uspiju dokazati da su samozaposlene osobe i ne uspiju dobiti NI broj, često završe na margini tih sektora, dobivajući gotovinu na ruke za uobičajene poslove koji ne zahtijevaju puno papirologije.

Radnicima koji stoje pored Wickesa prijeti mala opasnost da će biti uhvaćeni kako rade na crno, jer uvijek mogu tvrditi da će prijaviti sav svoj dohodak. Kada policija dođe, pitaju ih za osobne iskaznice. Nekad im kažu da mogu ostati, nekad traže da odu. Prema stručnjacima iz sindikata i ureda za sigurnost, nedokumentirani radnici izloženiji su ozljedama na poslu. Sindikati građevinskog sektora procjenjuju da nekih 80 posto ozljeda na radnom mjestu prođe neprijavljeno. Radnici – migrantni rijeđe prijavljuju te ozljede, iako ne mogu zbog toga biti deportirani niti kažnjeni.

Rumunjski i bugarski radnici koji su uspjeli dobiti NI broj još se uvijek suočavaju s ograničenjima koja nisu mučila prethodne generacije imigranata iz EU. Čak i oni A2 radnici koji rade preko agencija za zapošljavanje slabije su plaćeni u odnosu na ostale radnike. Mnoge agencije izuzimaju prava radnika iz radničkih paketa primanja ili uvode neke provizije na zapošljavanje. A2 radnici nemaju zaštitu protiv onih koji smanjuju njihova primanja.

Članice Europske unije ne mogu spriječiti građane ostalih članica da dolaze u njihove zemlje kako bi radili. Mogu samo nametnuti “tradicionalne kontrole”, slične onima koje je uvelo Ujedinjeno Kraljevstvo protiv Rumunja i Bugara. Ujedinjeno Kraljevstvo samo je jedna od nekoliko zemalja EU koje su nametnule restrikcije protiv A2 radnika. Slične restrikcije postoje u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Nizozemskoj.