Povijest ne možda ne ponavlja, ali se svakako rimuje: 50 godina nakon prve naftne krize, najnoviji napad na Izrael prijeti novom eskalacijom sukoba i otvara mogućnost značajnijeg rasta cijena sirove nafte.

Srećom, zasad malo tko očekuje reprizu naftnog šoka od prije pola stoljeća, ali pozadina recentnog rasta cijena koji već mjesecima traje i prethodio je brutalnom okršaju svakako zaslužuje detaljniji osvrt. Očita referenca je srpanj 2008. godine, kada je cijena barela Brent nafte u osvit Velike financijske krize, dosegnula rekordnih 147 dolara?

Bio je to, kasnije će se pokazati, labuđi pjev jedne od najvažnijih sirovina za ljudsku civilizaciju, vrhunac dugogodišnjeg super-ciklusa kojim se u nešto manje od desetak godina cijena crnog zlata doslovno udeseterostručila (pa i malo više od toga). Samo pola godine kasnije, cijena je stropoštala (paralelno s krahom na Wall Stretu) ispod 50 dolara.

Zaobilaženje sankcija
Na vrhuncu uzlaznog trenda građani diljem Europe, ili barem onaj dio njih pod kapom zajedničke europske valute (uključujući i satelite poput Hrvatske), plaćali su tada taj isti barel nešto manje od 93 eura.

Zapravo, konzumirali su ga po bitno višoj cijeni, zbog različitih trošarina i inih poreznih nameta, ali to ćemo zasad staviti po strani, jer tema ove priče je tamna sjena neugodne kombinacije deviznog i tržišta roba koja se nadvija nad Europom. I ostatkom svijeta.

Iako je cijena, doguravši krajem rujna na korak do okruglih 100 dolara, niža za gotovo trećinu u odnosu na (nominalni) rekord, nabavna cijena barela sirove nafte izražena u eurima danas je svega nekoliko eura niža u odnosu na srpanj 2008. godine.

Objašnjenje skromnog odmaka treba tražiti na deviznom tržištu: negativne posljedice kaosa na tržištima roba 2008. godine u značajnoj je mjeri ublažio (za potrošače) povoljan odnos eura i dolara (otprilike EUR 1 = USD 1,60), no taj je štit posljednjih tjedana sve slabiji. Euro je početkom listopada vrijedio tek oko 1,05 dolara, i to, da stvar bude još gora, s tendencijom pada.

A ima i ekstremnijih primjera. Recimo, Britanci danas (nominalno bitno jeftiniji) barel plaćaju skuplje nego 2008. godine – 78 funti (naspram nekadašnjih 74 funte). Baš kao i stanovnici Brazila, Indije, Indonezije, Meksika i Južnoafričke Republike.

Doduše, niz potonjih zemalja (da se ograničimo samo na članice skupine G20) mirne duše možemo svrstati u nesvrstane zemlje Trećeg svijeta koje se nisu pridružile sankcijama razvijenih zemalja, ubirući dividendu u obliku jeftinije sirovine iz Rusije. Razmjeri njihovih problema, u kontekstu aktualnog rasta cijena sirove nafte, sigurno se ne mogu mjeriti s jačinom udara na životni standard Europljana?

Ne još, ali nakon inicijalne konfuzije, Rusija danas puno lakše zaobilazi sankcije čija je implementacija (primjena administrativno određene maksimalne cijene) neko vrijeme uvelike ovisila o najvećim brodarskim kompanijama i osiguravateljima. Uz sve brojniju vlastitu flotu, proizvodnja ruskih bušotina posljednjih mjeseci sve lakše nalazi put do krajnjih potrošača (mimo sankcija), što u uvjetima smanjene ponude osigurava uzlazan trend cijena.

Potonju tezu je najlakše potkrijepiti podacima o kretanju cijena ruskog Urals blenda: još krajem prošle godine, uvoz sirove nafte iz Rusije podrazumijevao je diskont od čak 40% (u odnosu na Brent naftu), dok je početkom ovog mjeseca sveden u jednoznamenkaste okvire, sasvim na tragu uobičajena prakse koja je prethodila ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Loše vijesti
Drugim riječima, koordinirano djelovanje Saudijske Arabije i Rusije (uz eksplicitni pristanak ostalih članica OPEC-a), koje su smanjenjem proizvodnje pokušale (i uspjele!) isprovocirati rast cijena sirove nafte na globalnoj razini, sada već opasno ugrožava i prešutne saveznike iz južne hemisfere, prijeteći zamjetnim usporavanjem gospodarskog rasta.

I usto dovodi u pitanje ambiciozne vizije zemalja u razvoju poput Indije. A tu nije ujedno i kraj lošim vijestima. U normalnim okolnostima tečaj dolara i cijene sirove nafte (kao, uostalom, i većine roba) krasi obrnuto-proporcionalna veza: jačanje američke valute globalno poskupljuje cijene roba (izražene u dolarima), te tako uvjetuje pad potražnje (i obrnuto).

No u ovoj priči stvari su okrenute naglavce: dolar je sada u podređenom položaju, zaglavljen unutar začaranog kruga koji ovisi o cijenama nafte, a njihov rast potencira inflacijske pritiske i time posredno determinira aktivnost američke središnje banke.

Čak i ako daljnje povećanje kamatnih stopa izostane (makar su kreatori monetarne politike i tu mogućnost ostavili otvorenom), rast inflacije, kao izravna posljedica skupljih cijena naftnih derivata (zbog specifičnih okolnosti, dizel je u ovome trenutku najranjiviji segment tržišta), itekako može produljiti primjenu restriktivnije monetarne politike. To, naravno, ide u prilog dolaru, na štetu ostatka svijeta koji troši veće količine domaće valute kako bi namirio žeđ za energentima.

Obzirom da recentne prognoze i dalje ukazuju na (nešto slabiji) rast potražnje za sirovom naftom, čak i naoko skromne brojke pozitivnog predznaka mogu dodatno podebljati anomaliju zbog kojeg Rusija i Saudijska Arabija, kao najglasniji zagovaratelji restriktivnih mjera, u praksi kontinuirano podgrijavaju inflaciju, a u konačnici i obilato pridonose pozitivnom trendu dolara. Ceh plaćaju svi ostali.