George Grant prodaje viski od ječmenog slada proizveden pod obroncima švedskoga Ben Rinnesa, na istom mjestu gdje je njegova obitelj 1865., prije pet generacija, kupila destileriju za 511 funti. Danas se obiteljski ječmeni viski Glenfarclas proizvodi u modernoj, automatiziranoj tvornici, a izvozi u SAD, Tajvan i druge zemlje.

No, zarada se vraća ovamo, u dolinu rijeke Spey, u srce škotske regije u kojoj se proizvodi viski. Zbog vraćene zarade Glenfarclas je prava rijetkost. "U krugu od 30 kilometara postoje 35 destilerija", kaže George Grant, direktor prodaje u Glenfarclasu. No, samo nekolicina tvornica u tom krugu u vlasništvu je Škota. Ostatkom upravljaju velike multinacionalne kompanije – među kojima su najpoznatiji Diageo, sa sjedištem u Londonu, i francuska tvrtka Pernod Ricard – koje zaradu bilježe negdje drugdje, a i radnike zapošljavaju na nekom drugom mjestu. 

Sve strancima
Štoviše, Grant kaže da osim Glenfarclasa ne zna ni za jednog drugog proizvođača koji prodaje i marketing vodi u destileriji u tom pitoresknom dijelu Škotske. Iako kaže da su odnosi s velikim stranim igračima dobri – na kraju, kupuju dio Glenfarclasove robe za svoje mješavine viskija – Grant kaže da se ta obiteljska tvrtka izdvaja po svojoj ulozi u zajednici te činjenici "da smo oduvijek ovdje".Kako bi se viski prodavao kao škotski, mora biti proizveden u Škotskoj. Ostatak poslovanja može se voditi negdje drugdje, što je uglavnom i slučaj. Neškotske tvrtke kontroliraju otprilike četiri petine globalnog tržišta škotskog viskija vrijednog 6,5 milijardi dolara, a raste zahvaljujući razvoju mladih tržišta. SAD je i dalje najveće izvozno tržište po vrijednosti izvoza, a lani je bila riječ o 600 milijuna dolara. No, lani je, prema podacima Udruge proizvođača škotskog viskija, izvoz škotskog viskija u Brazil porastao za 48 posto, u Tajvan za 45 posto, a u Venezuelu za 33 posto. John Kay, istaknuti ekonomist i bivši savjetnik škotske vlade, kaže da premalo novca od izvoza završi u škotskom gospodarstvu. Predložio je "porez na bocu" od jedne funte, koji bi se naplaćivao na svu proizvodnju škotskog viskija, a plaćale bi ga destilerije. Preciznu vrijednost tog poreza teško je odrediti, no iz Udruge proizvođača škotskog viskija kažu da je lani izvezeno oko 1,3 milijarde boca, što je oko 95 posto ukupne proizvodnje. No, većinu financijske koristi osjete vlade koje naplaćuju carinu na proizvod gdje god se prodaje. "Većinu novca na tom proizvodu zarade strane vlade i strane tvrtke", kaže Kay. Porez na bocu, nastavlja, dio bi tog novca zadržao u Škotskoj. 

Hrani 10.000 radnika
Kako se sljedeće godine u Škotskoj sprema referendum o neovisnosti, ta je ideja potaknula novu raspravu o gospodarskoj imovini zemlje, ali i usporedbe između prirodnog plina i nafte koji se iskapaju uz obalu Škotske i viskija koji se destilira u dolinama prekrivenim vrijeskom i vjetrovitim otocima. Viski u Škotskoj održava oko 10.000 radnih mjesta, uključujući i radnike koji rade u punionicama, a na razini Velike Britanije oko 36.000 radnih mjesta, i to u svim dijelovima gospodarstva, uključujući dostavne tvrtke i one za pakiranje. No, same destilerije ne zapošljavaju puno radnika. Iako one moderne rade 24 sata dnevno, u njima uglavnom ne radi više od desetak ljudi. Patrick Harvie, zastupnik Glasgowa u škotskom parlamentu koji je u ime stranke Zelenih odgovoran za poslovni sektor, kaže da je "dobro što se i drugi počinju pitati kakvu korist Škotska ima od toga što globalne korporacije upravljaju domaćim blagom". Harvie je tu raspravu usporedio s raspravom o poreznoj odgovornosti tvrtki kao što je Starbucks, koje svoj multinacionalni status iskorištavaju za smanjenje plaćenog poreza. Iz tvrtke Diageo javljaju da u prosjeku na dobit plaćaju 18 posto poreza, no ne kažu gdje je taj porez plaćen. "Naše najpoznatije marke viskija registrirane su u inozemstvu, a porezne obveze vlasnika nisu transparentne", kaže Harvie. Uza sve navedeno, nema naznaka da će škotska vlada usvojiti prijedlog o porezu na bocu; već se bori s pravnim izazovima plana uvođenja minimalnih cijena alkoholnih pića radi sprječavanja pretjerana konzumiranja alkohola. Ideja o porezu na bocu vjerojatno bi pokrenula odvojenu golemu pravnu i političku bitku s jednom od najvećih škotskih industrijskih grana. 

Udar na cijelu industriju
Prijedlog poreza "dobra je ideja samo onima koji žele umanjiti konkuretnost industrije škotskoga viskija na globalnom tržištu i ukinuti joj priliku za rast", kaže Campbell Evans, voditelj poslova s vladom i potrošačima u Udruzi proizvođača škotskoga viskija. "Osim naftnoga sektora, nitko drugi ne ulaže u Škotsku kao ova industrija", kaže Evans. Velike tvrtke kao što su Diageo i Chivas Brothers, u vlasništvu Pernod Ricarda, rado se hvale svojim ulaganjima u Speyside te tvrde da se gospodarski učinak ne osjeti samo na plaćama radnika destilerija.Ultramoderna tvornica tvrtke Diageo u Roseisleu, koja godišnje proizvodi oko 10 milijuna litara alkohola od kojega se proizvodi viski, zapošljava samo 10 radnika koji održavaju proizvodnju u kompleksu na pet katova. No, tvrtka upućuje na širu gospodarsku korist: za poljoprivrednike koji isporučuju ječam, lokalne tvrtke koje opremaju i servisiraju pogone te male tvrtke koje imaju koristi od desetaka tisuća turista koji svake godine posjete destilerije u regiji. "Diageo održava 4000 izravnih radnih mjesta u škotskom gospodarstvu na 50 lokacija, a mnoge su od njih u izoliranim, ruralnim predjelima Škotske", istaknuo je direktor Diagea za Škotsku Peter Lederer. "Neizravno, ali značajno, pridonosimo škotskom gospodarstvu", dodao je. Diageo je, podsjetio je, najveći kupac žita škotskih poljoprivrednika te svake godine kupi robu vrijednu 400 milijuna dolara od dobavljača sa sjedištem u Škotskoj. Porez na bocu, tvrdi Lederer, "mogao bi strahovito naštetiti industriji i izgledima za ulaganje i rast u budućnosti". 

I blagoslov i prokletstvo
U Glenfarclasu, koji godišnje proizvodi oko 3,5 milijuna litara alkohola, Grant tvrdi da bi porez na bocu od jedne funte jednako pogodio domaće i strane tvrtke. Smatra da su velike multinacionalne kompanije i blagodat i prokletstvo. S jedne strane iskorištavaju svoju veličinu da isposluju bolje uvjete s dobavljačima i trgovcima na malo, smanjujući vlastite troškove onako kako Glenfarclas ne može te dominirajući policama britanskih supermarketa. No, Glenfarclas dio svoje proizvodnje prodaje multinacionalkama, a oni njihov alkohol koriste u proizvodnji mješavina viskija, u kojima se spaja viski od ječmenog slada s viskijem od drugih žitarica. Velike su tvrtke također omogućile proboj na nova izvozna tržišta, pa se viski promiče mlađim generacijama u Aziji i Latinskoj Americi, a manje destilerije tako iskorištavaju procvat koje same ne bi mogle stvoriti. Zasad se čini da je spretno plivanje uz velike ribe Glenfarclasu omogućilo da ostane obiteljska tvrtka, a unatoč strahovito velikim ponudama multinacionalih tvrtki, Grant kaže da Glenfarclas nije na prodaju. 

Stephen Castle, The New York Times