Pandemija je prisilila vlade diljem svijeta na implementaciju ekonomske politike koja bi prije samo godinu dana bila smatrana neprihvatljivom. To je napravila i Mađarska – ali ne kako bi zaštitila radnike ili podržala ljude u potrebi, kao što je to bilo u ostatku Europe.

Umjesto toga, vlada premijera Viktora Mihálya Orbána odobrila je ono što radnički sindikati definiraju kao “robovlasničke zakone”.

Stanje mađarskih radnika već je godinama teško, ali tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ono se promijenilo na način koji nije viđen u demokratskim sustavima.

“Orbán je izgradio hiperrealističnu oligarhiju, temeljenu na ruskom modelu”, kaže Luca Visentini, glavni tajnik Europske konfederacije sindikata.

Iznimna neizvjesnost

Mađarski premijer djelovao je uz uobičajene smicalice: dok je ostatak Europe zauzet raspravljanjem o smanjivanju slobode tiska u Mađarskoj ili o premijerovom političkom nadzoru nad pravosudnim sustavom, samo ih je nekoliko primijetilo da zemlja postaje neka vrsta industrijske kolonije stranih investitora.

Najveću koristi od toga ima njemački automobilski sektor i sama vlada koja je zapravo otela prava na prosvjede ili štrajk tvorničkim radnicima, pa čak i službenicima.

Pandemija se pokazala kao savršena prilika za Orbána, kako bi osjetno smanjio prava milijuna radnika.

Niti jedna od velikih tvrtki koje rade ili namjeravaju raditi u Mađarskoj – Volkswagen, Daimler, Bosch, Opel-General Motors, kao i one koje predstavlja Američka trgovačka komora – nije imala ništa za reći o tome. Sve one prihvatile su nove uvjete iznimne neizvjesnosti i ucjenjivanja njihovih radnika.

Tijekom ožujka i travnja, vlada je objavila suspenziju Zakona o radu i prisilno otkazala kolektivne ugovore, opravdavajući ove odluke potrebom za obuzdavanjem pandemije.

Sada je svaki pojedini radnik s tvrtkom povezan putem pojedinačnog ugovora, o kojem predstavnici sindikata više ne mogu pregovarati. Na kraju svibnja, radi posebnih ovlasti koje je dobio tijekom zaključavanja, Orbán je predložio donošenje jedne od najstrožih i najkontroverznijih mjera.

Svi poslodavci sad imaju mogućnost jednostrano objaviti “vremenski raspored” svakog zaposlenika tijekom sljedeća 24 mjeseca; tvrtka može označiti koliko sati radnik mora odraditi tijekom sljedeće dvije godine. Ako se proizvodnja uspori radi Covida-19, radnik će nadoknaditi sate koje je izgubio kada se proizvodni ritam vrati u normalu tijekom sljedeće faze.

Ako radnik odluči napustiti tvrtku prije ispunjavanja “vremenskog rasporeda”, mora uplatiti tvrtki depozit u iznosu koji je jednak plaći koju bi primio do kraja svog “vremenskog rasporeda”. Na primjer, radnik koji želi otići nakon što je ispunio plan za samo dvanaest mjeseci iz svog vremenskog rasporeda mora poslodavcu platiti plaću koju bi zaradio u godinu dana.

To je obrnuto plaćanje. Ili, preciznije, vrsta dužničkog ropstva za zaposlenike: moraju platiti kako bi bili slobodni. Kratko prije toga, na početku pandemije, BMW je objavio namjeru da obustavi svoj projekt izgradnje nove tvornice u Debrecenu, a on je osmišljen kako bi se napravilo 150 tisuća automobila godišnje.

Orbánova vlada je već dala olakšice za ovu inicijativu u iznosu od 34,4 milijuna eura, značajno smanjenje poreza za njemačku tvrtku i izgradila infrastrukturu oko tvornice, a ona vrijedi 300 milijuna eura. Vlada je izglasala “vremenski raspored” kratko nakon toga i u tom je trenutku BMW odlučio nastaviti s razvojem tvornice u Debrecenu.

Obvezni prekovremeni sati

Ovaj sustav plaćanja koji ide na štetu radnika ima jasan cilj: ograničenje radne snage i onemogućavanje njene mobilnosti.

U posljednjih nekoliko godina, više od pola milijuna ljudi (5% od ukupne populacije) emigriralo je iz Mađarske u Zapadnu Europu te je brza zamjena radne snage jedan od najvećih problema za strane investitore.

Naposljetku, namjera blokiranja mobilnosti radnika je jasno vidljiva u takozvanom “prvom robovlasničkom zakonu” (onaj iz prošlog svibnja smatra se drugim), koji je prošao Orbánovu vladu u prosincu 2018.

Taj zakon određuje da radnici rade prosječno dva obvezna prekovremena sata dnevno, a to će im biti plaćeno nakon tri godine. U njemu radnik ponovno gubi svoje pravo na plaću ako odluči napustiti tvrtku prije isplate prekovremenih sati.

Orbánova odlučnost da privuče i zadrži njemačke proizvođače automobila enormnim poreznim olakšicama i drakonskim radnim uvjetima može se objasniti različitim razlozima. Njihove tvrtke i povezane industrije donose četvrtinu mađarskog izvoza i desetinu prihoda zemlje; kad u obzir uzmemo povezane industrije i objekte koje posjeduju, govorimo o 7% zaposlenika Mađarske.

Zato nije čudo da je vlada, samo tijekom 2019., njemačkim tvrtkama dala olakšice u vrijednosti od 122 milijuna eura i da je stala na njihovu stranu u Bruxellesu, nakon Volkswagenovog skandala s dizel motorima koji onečišćuju zrak. Međutim, još treba shvatiti zašto Europska komisija nikad nije pokrenula postupak zbog povrede prava radi nekog od Orbánovih zakona o radu.

Na primjer “prvi robovlasnički zakon” jasno je narušavanje europske Direktive 88 iz 2003., o radnom vremenu. Pa ipak, Bruxelles nikad nije intervenirao.

Nadalje, orbanizirana Mađarska je najveći klijent njemačke industrije oružja. Tijekom 2019., Mađarska je kupovala gotovo četvrtinu njemačkog izvoza oružja, s narudžbama koje su dostigle vrijednost od 1,77 milijardi eura.

Usto, izglasan je i zakon koji privatizira radne ugovore 20 tisuća javnih službenika u sektoru kulture (zaposlenici muzeja, knjižnica, arhiva i drugih institucija) i otkazuje sve oblike kolektivnog ugovora.

Sada bivši zaposlenici države mogu biti otpušteni na licu mjesta, a svaki od njih je vezan s vladom individualnim ugovorom. Od siječnja se isto dogodilo i zdravstvenim djelatnicima.