"Ako zarađujem ja, zarađuju i radnici. Moja dobit njihova je dobit, a njihova sreća moja je sreća."

Tako govori Hamdi Ulukaya. A šansa da je itko u Hrvatskoj čuo za Hamdija Ulukayu mala je. U Hrvatskoj se, naime, ne govori o poslodavcima koji dobit svoje tvrtke dijele s radnicima. Nemaju takve priče prođu u kužnom hrvatskom eteru.

Kako piše Slobodna Dalmacija, Hamdi Ulukaya zvijezda je u Sjedinjenim Američkim Državama. Radnik u jeansu sa šiltericom, koji je sve što ima stekao vlastitim rukama, no to je manje bitno, nije, uostalom, jedini. Ali je zato jedini čija predavanja – jer, Hamdi Ulukaya ne može se obraniti od poziva za predavanja i gostovanja u televizijskim emisijama – postaju instant hitovi.

Ljudi jednostavno ne vjeruju onome što čuju, ne vjeruju da to što čuju i što im se neobično sviđa govori kapitalist "težak" dvije milijarde dolara.

"Vrijeme je da priznamo kako udžbenik koji već 40 godina koriste vodeći ljudi svjetskog biznisa više nije upotrebljiv", kazao je Hamdi Ulukaya na prestižnoj konferenciji TED, održanoj ove godine u Vancouveru.

Pogrešno bi bilo reći da Hamdi Ulukaya ne vjeruje u moć biznisa, u Ameriku i njezin mitski san – k vragu, on ga upravo živi – ali pravila prema kojima on igra bitno su drukčija od onih koje i mi u Hrvatskoj rado kopiramo. Uostalom, obratite pažnju na sljedeću njegovu rečenicu:

"Maksimaliziranje profita kako bi od toga jedinu korist imali dioničari najgluplja je stvar koju sam čuo u svom životu!"
Priznajte da je to melem za radničke uši. Ako pak pripadate drugoj strani kapitalističke barijere, ostanite s nama do kraja teksta, možda nešto naučite.

Hamdi Ulukaya, u poslovnom svijetu znan i kao "kralj jogurta", rodio se 26. listopada 1972. godine u Turskoj. U Anadoliji. Na obalama Eufrata. U selu punom pastira. I mali Hamdi je, naravno, bio pastir. I Kurd. Nacionalna, dakle, manjina u zemlji koja nacionalne manjine, posebice Kurde, baš i ne trpi.

Kad kažemo da je mali Hamdi rođen u selu, i nismo baš u pravu. Rođen je, naime, negdje po putu. Kako su roditelji selili ovce, tako je i on rođen – usput. Isto tako, nismo sasvim u pravu ni kad kažemo da je mali Hamdi rođen 26. listopada. Točan datum se, naime, ne zna. Ali se zna da je odrastao među ovcama i da je prije ičega na svijetu naučio kako se prave sir, kajmak i – jogurt.

Jogurt koji proizvodi Hamdi Ulukaya danas je najpoznatiji jogurt na svijetu. Nazvao ga je Chobani i kao brend je dosegao vrijednost od pet milijardi dolara, javlja Slobodna Dalmacija.

A u Ameriku je mali čoban Hamdi došao sa samo tri tisuće dolara u džepu. Otac ga je, istina, prvo bio poslao na studij političkih znanosti u Ankaru, no već 1994. godine mladi je Hamdi osvanuo u New Yorku. Emigrirao je. Ništa čudno za Kurda iz Turske.

Godinama kasnije, u razgovoru za CNN, kazao je da je Tursku napustio jer nije mogao podnijeti represiju prema njegovu narodu. Ugnjetavanje je bila riječ koju je upotrijebio.

Nakon dolaska u SAD počeo je intenzivno učiti engleski jezik i razmišljati o vlastitu biznisu. I trajalo je to neko vrijeme, sve dok 2005. godine nije vidio oglas kojim se prodaje stara, zapuštena tvornica jogurta. Blizu New Yorka. Oglas je, da ne zaboravimo, pronašao u smeću.

Bio je to znak. Kao da se grm pred njim upalio. Odmah je nazvao oca: "Ovi Amerikanci pojma nemaju pojma što je jogurt, za njih je to desert pun šećera i voća, došlo je vrijeme da probaju pravi jogurt, onakav kakav mi pravimo.”

Za razliku od nekih hrvatskih očeva, otac Hamdija Ulukayje svom sinu nije mogao dati ništa drugo osim savjeta. "Digni kredit", rekao mu je, "a sve ostalo znaš."

Nema smisla sada ulaziti u detalje i pričati vam o tome kako je Hamdi Ulukaya digao kredit, kupio tvornicu pa tek potom počeo tražiti strojeve, pri čemu onaj za separaciju mlijeka bez kojega nema pravoga jogurta, a Hamdi je naumio napraviti najbolji "grčki" jogurt na svijetu, košta milijun dolara. Našao ju je u malom oglasniku za 50.000 dolara.

Dok je vozio u Wisconsin da pokupi stroj, razmišljao je kako nazvati tvrtku. Nije mu dugo trebalo: "Ja sam čobanin, zašto ne bih nazvao firmu Chobani, to će Amerikancima egzotično zvučati."

S obzirom da nije imao novca za marketing, odlučio je svoj jogurt pakirati na drukčiji način od sličnih proizvoda na tržištu te ga je smjestio u malenu posudu – da, baš onakvu u kakvu danas i ostali proizvođači koriste – a za širenje tržištem počeo je koristiti influencere s društvenih mreža. Poslao bi im jogurt i zamolio ih da ga probaju, bez ikakvih obveza.

Amerikanci su ubrzo poludjeli za jogurtima Hamdija Ulukaye. A kako i ne bi kad su napokon, nakon desetljeća trovanja desertom punim šećera i voća, dobili pravi jogurt.

No, nije ovo priča o jogurtu. Ovo je priča o kapitalizmu kakvim ga vidi Hamdi Ulukaya.

"Ja sam Kurd, odrastao u planinama Turske među ovcama. U našem društvu nije bilo bitno tko ima koliko ovaca, već tko je kakav čovjek. Takva je atmosfera i u mojim tvornicama, čim uđete osjetite ljudsku dušu", govori Hamdi.

"Chobani" je proglašena za jednu od top 10 najinovativnijih kompanija na svijetu. Oko 30 posto zaposlenika čine izbjeglice i migranti, upravo oni imaju prednost pri zapošljavanju, a prije tri godine Hamdi je objavio da 10 posto tvrtke – podsjetimo da vrijedi najmanje pet milijardi dolara – daje radnicima, kojih je u tom trenutku bilo oko 2000.

"Nije ovo nikakav dar, niti PR, ja samo ljudima dajem ono što je njihovo, oni su to zaradili", rekao je tom prigodom.

Uz sve to, plaće u "Chobaniju" znatno su iznad prosjeka u branši, dok se posebna pozornost posvećuje roditeljima koji u zemlji u kojoj se radi od jutra do noći imaju porodiljni dopust ravan onomu u socijalnim državama skandinavskog tipa, piše Slobodna Dalmacija.

Jasno je, dakle, da je riječ o nevjerojatno uspješnoj firmi koja posluje na jednako nevjerojatan način. Ne samo za američke prilike. Evo, uostalom, još jedne Hamdijeve izjave:

"Propala tvrtka koju sam bio preuzeo nije bila odustala od jogurta, nego od ljudi, digli su od njih ruke kao da ništa ne vrijede. Bio sam strašno ljut na njihova direktora koji je sjedio tamo negdje u nekakvom tornju, držeći u ruci tablice koje mu pokazuju da mora zatvoriti tvornicu. U tablicama, međutim, nema ljudi, one o ljudima ništa ne govore, u njima nema ni riječi o odgovornosti prema društvu. Žalosno je što se na taj način, uz pomoć nekakvih tablica, mnogi poslovi danas vode."…