Bujica optimizma zapljusnula je krajem prošle godine financijska tržišta uslijed neočekivanog zaokreta u režiji kineske vladajuće garniture. Nešto više od pola godine kasnije očekivani efekti su mahom izostali negativno se odrazivši na kineske dionice, ali i na brojne segmente tržišta roba.

Zadnji kvartal prošle godine po mnogočemu je bio krucijalan za drugu najveću ekonomsku silu svijeta, označivši početak zapleta koji mjesecima pozorno prate investitori širom svijeta. Taj zaključak teško možete izvući iz oskudne i suhoparne statistike koja ne daje naslutiti razmjere preokreta, nudeći tek podatak o mizernom rastu burzovnog indeksa CSI 300 od +1,8 posto.

Suprotno tome, kineske su dionice tijekom ta tri mjeseca upriličile impresivan odmak od negativnog trenda i godišnjeg minimuma, namaknuvši dvoznamenkasti rast cijene kojim su se prometnule u vrlo traženu robu, kako u Šangaju, tako i u New Yorku. Iznenadna provala optimizma na tržištu kapitala bila jedan od prvih simbola promjena jer je Kina odlučila napraviti krupan iskorak i okrenuti novi list.

Skroman cilj rasta BDP-a
Xi Jinping je najprije osigurao treći mandat na vrhu Komunističke partije, raskinuvši s dotadašnjom praksom (nakon Mao Zedonga, niti jedan lider do sada nije se drznuo tražiti više od dva mandata), a potom i, posve neočekivano, raskrstio s kontroverznom “zero-Covid” politikom dramatično gušeći ekonomsku aktivnost u zemlji.

Zaokret su obilježili i pomirljiv(ij)i tonovi prema korporativnom sektoru, navodeći na zaključak kako su Partija i novi-stari lider iz krize izvukli određene pouke. Novi početak zvučao je vrlo obećavajuće pa se većina inozemnih promatrača nije mogla načuditi naoko prilično skromnom cilju od 5 posto rasta BDP-a.

Tek pola godine kasnije situacija izgleda prilično loše, a konzervativne procjene odjednom više ne djeluju skromno, već posve realno. Da ne bi bilo zabune, kineska ekonomija bilježi pozitivne promjene, u to nitko ne dvoji, no intenzitet rasta zasad djeluje prilično razočaravajuće. O anemičnom oporavku možda najbolje svjedoči niz recentnih makro indikatora koji pokazuju da Kina, za razliku od razvijenih zemalja, sada opasno pleše na rubu – deflacije.

Naime, indeks potrošačkih cijena u lipnju, u odnosu na isto razdoblje lani, nije zabilježio nikakav rast čime se (godišnja) stopa inflacije spustila na najnižu razinu još od veljače 2021. godine. Kina je tada, kao uostalom i ostatak svijeta, duboko zaglibila u pandemiji, a negativan trend maloprodajnih cijena bio je prilično rasprostranjena pojava uslijed pada potrošnje kanalizirane u različite oblike štednje. Indeks proizvođačkih cijena izgleda još depresivnije nakon što je u lipnju zabilježio pad od čak 5,4% na godišnjoj razini (najniže još od prosinca 2015.).

U trenutku kada se monetarne vlasti širom svijeta agresivnom primjenom restriktivne monetarne politike i intenzivnim podizanjem kamatnih stopa grčevito bore protiv rastućih inflacijskih pritisaka, kineska vladajuća garnitura razmatra cijeli niz stimulativnih mjera, uključujući i snižavanje kamatnih stopa, iznova se vraćajući potrošenom modelu koji više ne daje željene rezultate.

Favorizirajući izvoz nauštrb domaće potrošnje, Kina je sve karte bacila na proizvodnju olako previdjevši okolnosti koje djeluju poput utega na gospodarski oporavak. Javna potrošnja (ulaganje u infrastrukturu) naprosto više ne nudi atraktivne prinose kao nekad (novi mostovi, ceste i pruge neminovno vuku krivulju opadajućih prinosa nizbrdo), dok se domaća industrija, uslijed nategnutih diplomatskih odnosa između Pekinga i Washingtona, suočava s nizom prepreka i restrikcija prema ključnim izvoznim destinacijama.

Dodatni problem – dug
Dodatan problem je i visoka razina zaduženosti koja ograničava prostor za manevar, bilo da je riječ o javnom sektoru (osobito kada je riječ o jedinicama lokalne uprave), ili vojsci potrošača koja još oprezno liže rane i ne pokazuje osobito sklonost rastrošnosti nakon kraha domaćeg tržišta nekretnina.

Jesu li kineski dužnosnici bili doista svjesni veličine problema koji je eskalirao nakon što je Evergrande u ljeto 2021. proglasio bankrot ili su tek naivno vjerovali da će se jednim potezom pera sve vratiti na staro? Pitanje je zasad bez odgovora, no tržište nekretnina, koje je dugo godina figuriralo kao alternativni (atraktivniji) oblik štednje, još uvijek ne pokazuje nikakve znakove oporavka.

Ta se činjenica, pored svega navedenog, itekako reflektira i na globalna zbivanja. Dovoljan je već i letimičan pogled na kretanje cijena na tržištima roba: Kina je nedvojbeno ključan faktor globalne potražnje, no ovogodišnji oporavak još uvijek ne uspijeva izvući cijene sirove nafte iz negativnog teritorija.

Unatoč višekratnom smanjenju proizvodnje u režiji OPEC-a (pod pokroviteljstvom Saudijske Arabije), cijena barela Brent sirove nafte nikako se ne uspijeva zadržati iznad 80 dolara, vrludajući oko razine koja je bila aktualna i krajem 2021., mjesecima prije agresije na Ukrajinu.

Posve neočekivani razvoj događaja u Kini negativno se odrazio i na tržište metala, dodatno produbivši minus iz 2022. Bakar je pritom vjerojatno najbolji indikator slabašne kineske potražnje, no možda jednako znakovit je i intenzivan pad cijena nikla i kobalta, materijala ključnih za zelenu revoluciju (proizvodnja baterija) kojom svijet pokušava odgovoriti na negativne klimatske promjene.

To je, naravno, dobra vijest za monetarne vlasti (i potrošače!) koji se nose s iznimno visokim stopama inflacije, ali u kontekstu globalnog oporavka ne zvuči nimalo obećavajuće. I da stvar bude još gora, ništa ne ukazuje da bi se u skorije vrijeme stvari mogle značajnije promijeniti.