Primio sam otmjenu kruškoliku bocu složena dizajna lista koji se širio i kružio sve do grla boce. Boca je bila prazna, ali teška. Upitao sam koliko košta takva boca, a nakon što mi je rečeno da košta oko 320 €, pažljivo sam je spustio.

Sama boca dizajnirana je za rijetki viski, a djelo je tvrtke Stoelzle Flaconnage u Knottingleyju, West Yorkshire u kojoj se staklo izrađuje još od 1871. Tvornicu je prije trideset godina preuzela austrijska tvrtka Stoelzle Glass Group i usmjerila proizvodnju na izradu bova za alkoholna pića. Usto, u tvornici se može obaviti dizajn, proizvesti sama boca i ukrasiti se. Potražnja je strelovito porasla, ponajprije zbog procvata proizvodnje džina i potražnjom za viskijem u Aziji.

Na prenapučenom tržištu treba se nekako istaknuti i zato klijenti žele specifične boce s uzorcima, katkad obojanim staklom, podrobno dizajniranim naljepnicama i umjetničkim djelima.
‘Ono što naši klijenti žele jest proizvod predstavljen na izniman, katkad legendaran način”, izjavio je Thomas Riss, glavni izvršni direktor Stoelzle Flaconnagea.

Međutim, premda im poslova ne manjka, pred Stoelzle Flaconnageom (ali i ostalim proizvođačima stakla) su važne odluke u pogledu proizvodnje staklenih spremnika.
Naime, EU pokušava smanjiti otpad nastao pakiranjem proizvoda, to jest želi da pakiranja budu laganija jer to znači manje materijala i manja potrošnja goriva za prijevoz. Točnije, EU radi na Propisu u pakiranju i otpadu nastalom pakiranjem (PPWR) koji je korak do odobrenja.

Prema tom propisu, države-članice EU moraju smanjiti masu pakiranja i uvesti mjere kako bi udovoljile postavljenim ciljevima. U staklarskoj industriji trenutačno vlada zabrinutost jer se smatra da ih se nepošteno izdvaja jer je staklo relativno teže usporedi li se s plastikom i aluminijem.

‘Lakše ne znači i održivije’, ističe Vanessa Chesnot iz FEVE-a, industrijskog tijela koje zastupa i predstavlja europske proizvođače stakla. ‘Staklo se može 100 posto reciklirati i to unedogled, odnosno bocu viskija možete reciklirati u neku drugu bocu, doslovce zauvijek.” I premda je istina da je recikliranje stakla posve pouzdan i uspostavljen proces, sama proizvodnja stakla, pa čak i iz recikliranih materijala, je energetski vrlo zahtjevna.

Proizvodnja stakla uglavnom uključuje sagorijevanje prirodnog plina kojim se sirovi materijali zagrijavaju u peći do temperature od 1500 0C, a sagorijevanjem plina i zagrijavanjem sirovih materijala nastaje CO2. Peć koju sam vidio u tvornici Stoelzle Flaconnage dnevno potroši oko 191 000 kilovat sati struje što je dovoljno da prosječno britansko kućanstvo opskrbi energijom za 12 godina. Ono što brine jest što se peć u toj tvornici smatra relativno malom, odnosno veća postrojenja upotrebljavaju dvostruko veće peći.

‘Staklo se može 100 posto reciklirati i to unedogled, odnosno bocu viskija možete reciklirati u neku drugu bocu, doslovce zauvijek/Pixabay

Štoviše, peći za taljenje stakla se nikad ne gase jer je potrebno 12 dana da dosegnu radnu temperaturu. U biti, talionička peć će raditi svaki dan svog operativnog ciklusa koji je najčešće između 10 i 12 godina. I to je glavni razlog zašto proizvođači stakla razmišljaju kako prijeći s peći na plin na električne peći. Naime, ako se struja dobiva iz održivih izvora, to znači da nema ugljičnog otiska što će svakako pomoći proizvođačima stakla da dosegnu nultu stopu emisije do 2050.

Što znači nulta stopa emisije?
Sve donedavna rad talioničke peći na struju se smatrao preskupim, ali cijene električne energije su postale prihvatljivije i sad proizvođači stakla razmišljaju o zamjeni energenta. Stoelzle Flaconnage namjerava u svoje postrojenje u Knottingleyju ugraditi električnu talioničku peć do 2026. Međutim, električne peći nisu dobro rješenje za tvrtke koje masovno proizvode boce, primjerice pivske jer čak i kad bi postojale peći dovoljno velike, dodatni trošak struje bio bi jednostavno previsok.

‘Trenutačno se električne peći razvijaju za manja tržišta ili manje peći u kojima se tale proizvodi više vrijednosti’, navodi Fabrice Rivet, FEVE-ov direktor okoliša, zdravlja i sigurnosti. Dodatni izazov predstavlja i spajanje električne talioničke peći na energetsku mrežu jer to znači nadogradnju električne mreže kako bi se mogla lakše nositi s dodatnom povećanom potrošnjom struje.

Ali proizvođači stakla pokušavaju prevladati te prepreke. U sjevernoj Njemačkoj, točnije u tvrtki Ardagh Glass Packaging (AGP) se trenutačno testira najnaprednija hibridna talionička peć na svijetu. Samu peć, djelo njemačke tvrtke Sorg, djelomice subvencionira njemačka vlada i EU i riječ je o većoj peći kapaciteta 350 tona što je dovoljno za proizvodnju milijun pivskih boca dnevno.

U punom pogonu peć će biti pokretana 80 % na održivu električnu energiju, a 20 % na plin što će godišnju emisiju CO2 smanjiti za 45 000 tona (procjene AGP-a). Iz tvrtke također navode da kad potvrde isplativost hibridne peći, sljedeći će korak biti zamjena prirodnog plina s vodikom. Ali čak i ako prijelaz na električne ili hibridne peći bude uspješan, tu su i dalje drugi problemi.

Sirovi materijali potrebni za izradu stakla, uz ostalo pijesak, natrijev karbonat i vapnenac, ispuštaju CO2 kad ih se zagrijava i čine otprilike petinu emisije ugljičnog dioksida nastalog proizvodnjom stakla. U industriji se nadaju da bi se to moglo smanjiti većom uporabom recikliranog stakla, ali problem je pribaviti dovoljno rabljenog stakla.

Jedno akademsko istraživanje industrije pakiranja navodi da bi rješenje mogla biti manja upotreba stakla. Također, jedno istraživanje navodi da od stakla, plastike i aluminija, staklo ima daleko najštetniji učinak na okoliš i zato je nužno da se pakiranja smanje, oporabljuju ili recikliraju ako je to potrebno.