Bolest Covid-19 produbila je duboke pukotine u globalnom gospodarstvu, posve izloživši podjele i nejednakosti našeg suvremenog svijeta. Također je umnožila i pojačala glasove onih koji zazivaju dalekosežne reforme.

Kad čak i skup u Davosu zaziva “globalno resetiranje kapitalizma”, znate da su promjene nadomak ruke. Postoji zajednički nazivnik među novopredloženim političkim programima: da bi pripremile radnu snagu za nove tehnologije, vlade moraju poboljšati obrazovanje i programe osposobljavanja i bolje ih integrirati s potrebama tržišta rada.

Socijalna zaštita i socijalno osiguranje moraju biti poboljšani. Općenitije, pad pregovaračke moći radnika zabilježen tijekom posljednjih desetljeća ističe potrebu za novim oblicima socijalnog dijaloga i suradnjom između poslodavaca i zaposlenika. Mora se uvesti bolje osmišljeno progresivno oporezivanje u cilju rješavanja rastuće nejednakosti u raspodjeli dohotka.

Antimonopolska politika mora ponovno biti osnažena kako bi osigurala veće tržišno natjecanje, osobito vezano uz platforme društvenih mreža i nove tehnologije. Pitanje klimatskih promjena mora se riješiti izravno. Vlade moraju igrati veću ulogu u promicanju novih digitalnih i zelenih tehnologija.

Kako do dobrih radnih mjesta?
Sve u svemu, te reforme znatno bi promijenile način na koji djeluju naša gospodarstva. No one u osnovi ne mijenjaju priču o tome na koji bi način tržišna gospodarstva trebala funckionirati; a ne predstavljaju niti radikalno odstupanje za ekonomsku politiku. Što je najvažnije, one izostavljaju središnji izazov koji moramo riješiti: reorganizaciju proizvodnje.

Naši temeljni ekonomski problemi – siromaštvo, nejednakost, ekskluzija i nesigurnost – imaju brojne korijene. Ali oni se množe i osnažuju na dnevnoj razini tijekom proizvodnje, kao izravan nusproizvod odluka tvrtki o zapošljavanju, ulaganjima i inovacijama.

“Dobra radna mjesta” su ona koja su relativno stabilna, plaćaju se dovoljno da tvore temelj za razuman životni standard s nešto sigurnosti i ušteđevine, osiguravaju sigurne radne uvjete i pružaju prilike za napredak u karijeri. Tvrtke koje ih proizvode doprinose vitalnosti svojih zajednica. Za razliku od toga, manjak dobrih radnih mjesta često povlači za sobom visoke društvene i političke posljedice: razorene obitelji, zloupotrebu opojnih sredstava i kriminal, kao i pad povjerenja u vladu, stručnjake i institucije, stranačku polarizaciju te populistički nacionalizam.

Tu su i jasni ekonomski nedostaci, dok tehnologije koje povećavaju produktivnost ostaju unutar nekoliko firmi i ne šire se, što doprinosi anemičnom cjelokupnom rastu plaća. Kada neka kompanija odluči automatizirati svoju proizvodnu liniju ili eksternalizirati dio svoje proizvodnje u drugu zemlju, lokalna zajednica trpi dugoročnu štetu koja se ne “internalizira” među njenim menadžerima ili dioničarima.

Implicitna pretpostavka na kojoj se temelji većina naših trenutačnih razmišljanja, kao i razmišljanja o tradicionalnom modelu socijalne države, je da će “dobra radna mjesta” srednje klase biti raspoloživa svima s odgovarajućim vještinama. Iz te perspektive, primjerena strategija za promicanje inkluzije je ona koja kombinira potrošnju na obrazovanje i osposobljavanje, progresivni porez i sustav prijenosa i socijalnog osiguranja naspram idiosinkratskih rizika kao što su nezaposlenost, bolest i invalidnost.

No ekonomska nesigurnost i nejednakost danas su strukturni problemi. Sekularni trendovi u tehnologiji i globalizaciji prazne središnja mjesta na ljestvici distribucije zapošljavanja. Rezultat je više loših radnih mjesta koja ne pružaju stabilnost, dostatnu plaću i napredak u karijeri te trajna depresija na tržištu rada izvan najvećih gradskih centara.

Rješavanje tih problema iziskuje drukčiju strategiju koja izravno rješava otvaranje dobrih radnih mjesta. Teret bi trebao biti na kompanijama da internaliziraju ekonomska i društvena prelijevanja koja uzrokuju. Stoga proizvodni sektor mora biti u središtu nove strategije.

Novi sustav inovacija
Aktivne politike tržišta rada osmišljene za povećanje vještina i zapošljivosti trebale bi biti proširene u partnerstva s tvrtkama i eksplicitno ciljati na otvaranje dobrih radnih mjesta. Industrijska i regionalna politika koja se trenutno usredotočuje na porezne poticaje i subvencije za ulaganja moraju se zamijeniti prilagođenim poslovnim uslugama i pogodnostima kako bi se olakšalo maksimalno pokretanje zapošljavanja.

Potrebno je ponovno osmisliti nacionalni sustav inovacija kako bi se ulaganja usmjerila u nove tehnologije u smjeru više naklonjenom zapošljavanju. Politike za borbu protiv klimatskih promjena, poput Europskog zelenog plana, moraju biti eksplicitno povezane s otvaranjem radnih mjesta u zajednicama koje kaskaju za ostalima.

Novi ekonomski poredak iziskuje eksplicitno quid pro quo između privatnih kompanija i javnih vlasti. Vladama su pak potrebne kompanije za internalizaciju različitih eksternalija koje njihova radna snaga, ulaganja i odluke o inovacijama proizvode za svoje zajednice i društva. Kompanije moraju ispuniti svoj dio pogodbe, ne kao pitanje društveno odgovornog poslovanja, već kao dio eksplicitnog regulatornog okvira i okvira upravljanja.

Prije svega, nova strategija mora napustiti tradicionalno razdvajanje između politika koje potiču rast i socijalnih politika. Brži gospodarski rast iziskuje diseminaciju novih tehnologija i proizvodnih prilika među manjim tvrtkama i širim segmentima radne snage, umjesto ograničavanja njihove uprabe na usku elitu. Bolji izgledi zapošljavanja smanjuju nejednakost i ekonomsku nesigurnost učinkovitije od same fiskalne redistribucije. Jednostavnim rječnikom, rast i socijalni program su jedno te isto.

© Project Syndicate 2020.